NUŠIĆEVI DANI OD 4. DO 17. APRILA

Aleksandra Radovanović    Pozorište, Vesti

SMEDEREVO SE SPREMA ZA VELIKI KULTURNI DOGAĐAJ

BEOGRAD - Tradicionalna kulturna manifestacija “Nušićevi dani”, koja obuhvata i pozorišni festival posvećen komediografskom delu Branislava Nušića (1864-1938), biće održana od 4. do 17. aprila u Smederevu, najavili su organizatori.

U glavnom festivalskom programu biće izvedeno šest predstava u izboru teatrologa Dragane Čolić Biljanovski, koja je u Muzeju Narodnog pozorišta u Beogradu rekla da će smederevska publika pored domaćih biti u prilici da pogleda i dve predstave pozorišta iz regiona.

Festival će 11. aprila otvoriti dramski pisac Stevan Koprivica, a potom će biti izvedena i prva takmičarska predstava - “Put oko sveta” Branislava Nušića, u režiji Juga Radivojevića, rađena u produkciji Kruševačkog pozorišta i Festivala “Dani komedije” iz Jagodine.

Za festivalske nagrade takmičiće se i Narodno pozorište iz Tuzle, čiji će ansambl izvesti Nušićevu “Gospođu ministarku” u postavci Sulejmana Kupusovića, kao i ansambl Narodnog pozorišta iz Bitolja koji će izvesti Nušićevog “Pokojnika” u režiji Ljupča Georgijevskog.

U glavnom festivalskom programu biće izvedene i dve predstave Ustanove kulture “Vuk Karadžić” iz Beograda - “PR ili Potpuno Rasulo” Nebojše Romčevića, u režiji Egona Savina i “Zvezdarske zvezdice” režiji Gorice Popović. Biće izvedena i nova komedija Dušana Kovačevića “Život u tesnim cipelama - Pornografija života i smrti”, u produkciji beogradskog Zvezdara teatra.

Dobitnica Nušićeve nagrade za životno delo ove godine je glumica Olga Odanović Petrović, dok je Egon Savin dobitnik novoustanovljenog priznanja, Nušićeve statuete za rediteljski rad. Poslednje festivalske večeri, pored ta dva priznanja, biće dodeljene i nagrada stručnog žirija i nagrada publike za najbolju predstavu u celini.

Ovogodišnji žiri radi u sastavu: pozorišni kritičar Muharem Pervić (predsednik), glumica Ljiljana Blagojević i profesor književnosti Dragoslav Bata Mandić. Pretfestivalski program obuhvata predstave rađene prema Nušićevim delima u izvođenju srednjoškolaca, izložbu slika Save Stojkova, umetničko veče s glumcem Ljubomirom Ubavkićem Pendulom, defile oldtajmera ulicama Smedereva, kao i nekoliko scensko-muzičkih programa i književnih promocija.

Izvor: Glas javnosti

DEO PREDMETA SA MAČU PIKČUA VRAĆEN PERUU

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

LIMA - Nekoliko stotina arheoloških predmeta iz Maču Pikčua - utvrđenja naroda Inka, koji su sto godina bili u američkom Univerzitetu Jejl, vraćeno je danas Peruu.

Prva pošiljka od 366 predmeta i oko hiljadu fragmenata dopremljena je avionom u Limu, a potom će neki od predmeta biti predstavljeni peruanskoj javnosti, saopštio je ministar kulture Huan Osio.

Univerzitet Jejl je pristao da Peruu vrati antikvitete povodom stogodišnjice “otkrića” Maču Pikčua. U pošiljci su između ostalog kosturi, grnčarija, keramika, oruđe i nakit.

Do 2012. godine Jejl će vratiti Peruu ukupno 45.000 predmeta i fragmenata. Sporazum tog univerziteta i peruanske vlade postignut je krajem prošle godine.

Američki istraživač Hiram Bingam ušao je u istoriju kada je u junu 1911. upoznao svetsku javnost s postojanjem Maču Pikčua.

Utvrđenje Inka sagrađeno je u 15. veku na visini od 2.500 metara u Andima i za njega je oduvek znalo lokalno stanovništvo.

Bingam je odneo arheološke predmete tokom kasnijih obilazaka lokaliteta, 1912. i 1916. Posle dopremanja u Limu, vraćeni antikviteti biće predati Univerzitetu Kusko, oko 80 kilometara od Maču Pikčua.
lokaliteta, 1912. i 1916.

Izvor: Blic Online /Beta Foto: Beta, AFP

Nebojša Đorđević    Muzika, Vesti


Hol velikana

Kad je Elton Džon zaplakao za vreme zahvalnog govora Liona Rasela, koga je upravo, biranim rečima, inaugurisao u Rokenrol hol velikana („Rock and Roll Hall of Fame”) mogli ste videti patetičnu tetku, ili umetnika koji duboko razume umetnost kojom se bavi.

Ako ste videli ovo drugo, onda vas je dotakao možda najupečatljiviji trenutak ovogodišnje inauguracione svečanosti održane pre nekoliko dana u Njujorku. Lion Rasel zahvalio je, naime, Eltonu - dok je ovaj diskretno brisao suze - što ga je, nedavno objavljenim zajedničkim albumom, iz najdublje senke vratio pod svetlost reflektora i „tretirao kao kralja”, s iskrenošću kakva se neobično retko viđa na sličnim svečanostima, a ni u životu nije česta.

Ako na takve situacije pokušate da gledate bez cinizma - koji takođe mogu da razumem, mada ga ne delim - priča o rokenrolu postaje priča o ljudima koji postoje i deluju kontra matice društva, ali tom društvu neprestano ubrizgavaju (kakav god prizvuk da ta reč ima) injekcije nade i volje za životom. Tokom godina rokenrol je razvio vrstu javne komunikacije koja, pored neminovne manipulacije, sadrži i potpuno iskren pogled pravo u oči sagovornika. Problem prepoznavanja i odvajanja manipulacije od iskrenosti moguće je rešiti samo na jedan način: intuitivno. Pošto je to i najbolji oblik upijanja stvarnog smisla rokenrola, sve će biti na svom mestu.

Ovogodišnja inauguracija bila je, inače, posebno zanimljiva, pre svega zbog konačnog prepoznavanja istinske vrednosti benda po imenu Alice Cooper (dakle, ne samo njegovog istoimenog vođe i pevača), a zatim i po izglasavanju čak trojice muzičara, koji su, svaki iz svojih, međusobno potpuno različitih razloga, izvučeni negde iz pretposlednje, ako već ne poslednje fioke.

To što je Rokenrol hol velikana čekao decenijama da inauguriše po svemu izuzetne umetničke ličnosti kao što su Lion Rasel, Tom Vejts i - da, apsolutno - Nil Dajmond, svedoči da svaka institucionalizacija umetnosti automatski sadrži i nepravdu, ali i da institucije ipak imaju pamet, makar koliko ponekad bila spora i neuviđavna.

Izvor: BlicOnline Aleksandar Žikić

BOŽICA ZOKO - Izbor iz poezije

Nebojša Đorđević    Poezija

Božica Zoko, rođena je 1963. godine u Vinkovcima.Diplomirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju i druge tekstove objavljuje u časopisima i tjednicima, na III. programu Hrvatskog radija. Živi u Gradiški.

Objavila:

Trg na kojem stojimo ruši se, 1990; Biće iz mraka, 2001; Opisivanje kruga, 2004.

SLJEPOOČNIČARKA

(Izložba sjaja ukrajinskih riznica, Muzejski prostor u Zagrebu, l989.)

Tisućljeća nomadskog života nastavljaju se pod zemljom.
Arheolozi iskopavaju i izlažu sitan nakit. Blistav i skroman
pred monumentalnošću šatora, konja i čovjeka.
Nijedan nalaz nije teži od njega.
Iskopati nomade - to je pokušaj i nadasve apsurdan pothvat.
Jer, oni se i dalje sele, vječno se udaljavaju.
Možda upravo sada šeću pod vašim prozorom. Vi čujete
njihov smijeh i komešanje, nahrupljuju u vašu sobu, pozdravljaju,
nerazumljivim jezikom govore vam… Njihovi konji repom
udaraju vas po licu.
I odjednom, začudo, to lice više nije vaše.
I ne nalikuje ni na koga. Osjećate, u vama groznica, lica se
mijenjaju, a nomadi strasno se razmnožavaju, miješaju…
Počnete li se ogledati među njima, tražiti svoj oblik - oni
već kreću, odoše.
Davno su odjahali, a vi se nađoste zapiljeni u kakav droban
izložak, kao netko tko pokušava strpljivo gledati stoljeće
za stoljećem. Za mrakom mrak.
Pred vama je ukras za sljepoočnice. Gledate, pokušavate i dalje
shvatiti zašto su ti narodi ukrašavali slijepo oko.
Uzalud.
Nezadovoljni odlazite s izložbe - jer, doista, tko može
strpljivo gledati stoljeće za stoljećem.

 

BIĆE IZ MRAKA

Bila je to krtica.
Znate li kako izgleda u ljetno podne?
Pustite djecu da se igraju i vidjet ćete kako umire
biće iz mraka. Crno i slijepo na suncu.

Gledala sam taj komadić tame i nejasno, ali nepogrešivo,
osjetila - ovo nije se smjelo izvlačiti iz zemlje. Ovo
ne smije izaći na svjetlo. Prvi instinkt kojeg se sjećam.
S rukama na leđima, nepomično zureći u krticu.
Između nas sporazum - tabu.
Sahranila sam je.

Dok ju nisam zaboravila, obilazila sam svaku zemunicu -
“to je unutra, tu živi”. I danas pokraj svakog briješka
izrovane zemlje pažljivije hodam. Da ne bih nagazila neko
biće ispod u mraku, koje možda umire ili se rađa.
Kasnije, kad sam čitala Kafk u opet sam se sjetila sunčanog
podneva i krtice - instinkt mi je bio sačuvan.
Ali nemoćan - svijet bijaše napučen umirućim prikazama.
Ta bića gutala su zrak, mučila se, gušila - dan je nemilosrdan.
A noću, iza ponoći, i još kasnije, iza dva - sablasna neonska
ulica i tišina - čas bi jecala, čas pjevušila. Nema pokoja.
Tmuša podvijena repa zavija, drhti u gradskoj kanalizaciji,
bježi u predgrađe, skriva se po teretnim kolodvorskim
skladištima. Posječena u šumama, u selu osramoćena, protjerana
s groblja. Sve više kamena u ravnicama. Cijele planine preselile
se - kameni humci jedan do drugoga, zbijaju se sve tješnje
i sve uži su prolazi među grobovima. Šmugne u crkvu. U ispovjedaonicu
praznu skloni se od vječnog svjetla - ne bi li konačno počinula,
shranila se. Uzalud! Zabruji alarm i upale se sva svjetla. Smrti
više nema. Duša.

Bježi i dalje gonjena, sakrije se negdje, pa čučne i plače.
U haustoru. Prolazeći začuđeno pogleda je neka mačka. I tu,
trpka i vidovita, pronađe ju - mala crna abeceda.

Djeca, što se igrahu na dvorištu, kao i ja, nisu još bila
pismena. Što će naučiti od svoje okrutnosti sada, kad više nema
životinja? Gdje će završiti ta okrutnost i kako će se uobličiti
dječja priroda ne dođe li do novih instinkta i dosluha?

 

ČUDNOVATI KLJUNAŠ

Sisavci, gmazovi, ptice, ribe…
Pingvin - ptica? Riba - kit? Mali netopir, šišmiš mali
negdje sisa. Ptičje mlijeko. Krv gmaza. Utjecaj svemira
na strukturu kralješka i milijarde neurita i neurona,
živaca i živčanika, sisaljki, ticala…
A biljke - krotki radnici, organizatori i promatrači.
Uzdišu li, izdišu li - zelene se od napora.
Čini vam se, mogli biste još bez svih tih životinja, ali
bez biljaka - nema zbora. Pitajte ribe kako im je bez pluća.
Ribe šute, dišu škrgama. (Blago njima, nemaju nadahnuća!)
Razmislite posebno o endemima i čuvajte ih unutar naroda.
Naprimjer, naše biljke - degenia velebitica, sibirea croatica,
pa i Pančićeva omorika.
A o čovječjoj ribici da i ne govorimo.
Ona je sasvim tiha, sasvim gola…
Psst! Mirna, mirna.
(U dosluhu je s tajnom našom.
I s čudnovatim kljunašom.)

 

JASNA POLJANA

Probudim se jedno jutro i više ne znam kako se zvao Tolstoj i
otac mu Rus. U Jasnoj poljani nema žive duše, nema ni poljane - ona se
spojila sa sivim nebom. Ni Tolstoja nema, on je pobjegao - prije pola sata,
četrdesetpet minuta, trideset godina, ove sekunde? Ne znam.
Uostalom, zašto ga ne pustiš? Sad malo ti gledaj po Jasnoj poljani i
sretan budi što nema ni seljaka (mužici sijeno kose) niti itko može odrediti
granice imanju. Dvora ni dvorišta nema. Samo jedna vrata čije se drvene
vratnice otvaraju na dvije strane kao da ih pokreću dva suprotna vjetra. Kao
da je netom netko projurio kroz njih prošavši granice imanja. Smiješ li ti
proći kroz ta vrata?
Ne, ti okrećeš leđa i vraćaš se u registraturu. Spisi su nepotpuni
i u strašnu neredu, ipak vrlo brzo pronalaziš u popisu Lava Nikolajeviča.
Nemarno odložiš spis. Pomiren. I opet nisi učinio ništa. Ali ipak, malčice si
napredovao. U dresuri straha.
A ja? Mene si ostavio u Jasnoj poljani gdje stojim i buljim u vrata
što se njišu na vjetru koji vitla vratnicama. U dva suprotna smjera.


KITSOVO PISMO OD 96.000 DOLARA

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

Ljubavno pismo koje je Džon Kits poslao svojoj verenici Fani Braun sa samrtničke postelje prodato je na aukciji za 96.000 dolara.

Slavni pesnik napisao je ovo pismo 1820. dok je bolovao od tuberkuloze. U pismu sebe naziva „jadnim zatvorenikom” jer ga bolest sprečava da poljubi gospođicu Braun. Pismo je skoro dva veka kasnije prodato za čak 96.000 dolara anonimnom kupcu, a Džon Barnard, profesor engleske književnosti, istakao je značaj ovog dokumenta, pošto je tek nekoliko ljubavnih pisama koja su razmenili Kits i Fani Braun dostupno javnosti.

- Ponekad bi pisali i više puta dnevno, ali ta pisma vrlo retko stignu na aukciju, a neka su potpuno izgubljena. On je njoj posvetio nekoliko pesama, ali ne svoja najvažnija dela. To je fascinantna, tragična ljubavna priča - kaže Barnard.

Džon Kits je umro 1821. godine, a sahranjen je sa Faninim neotvorenim pismima.

Izvor: Blic Online A.K.