SLIKA VREDNA ČETIRI MILIONA PRODATA ZA 8.000 FUNTI

Aleksandra Radovanović    Kultura, Vesti

Izgubljeno remek-delo venecijanskog umetnika Ticijana, vredno oko četiri miliona funti, greškom aukcijske kuće “Kristi” prodato je za samo 8.000 funti, otkriveno je u sredu.

Sliku “Saloma sa glavom Jovana Krstitelja” iz 16. veka pronašli su 1993. godine brat i sestra Dejvid Dikson i Suzan Pristli za vreme sređivanja svoje kuće u južnom Londonu.

Oni su smatrali da bi čišćenje slike predstavljalo nepotreban trošak, pa su je odmah odneli na procenu u “Kristi” gde im je rečeno da je nije naslikao čuveni slikar Ticijan, već verovatno neki pripadnik njegove škole.

Godinu dana kasnije slika je prodata za 8.000 funti. Tek kada je slika ponovo prodata 2001. godine otkrivena je njena prava vrednost, kada ju je kupio kolekcionar iz Milana.

U sredu su Dejvid Dikson i Suzan Pristli konačno postigli vansudsko poravnanje sa aukcijskom kućom pošto su pokrenuli tužbu protiv “Kristija” zbog nemara i neispunjavanja dužnosti zbog toga što nije uspela da prepozna autora i pravu vrednost slike.

Izvor: Blic Online L. Kešanski

“PROROK” FAVORIT PRED DODELU CEZARA

Miroslav Mladenović    Film, Vesti

13 NOMINACIJA

Film “Prorok” Žaka Odijara favorit je pred dodelu Cezara u subotu, pošto ima 13 nominacija za francuske filmske nagrade.

“Prorok” je nagrađen gran prijem žirija na prošlogodišnjem festivalu u Kanu, dobio je nagradu BAFTA za najbolji strani film i jedan je od filmova nominovanih za Oskara za strani film. Počasna predsednica 35. dodele Cezara u pariskom teatru Šatle biće glumica Marion Kotijar, koja je postala holivudska zvezda posle filma “Život u ružičastom”.

Svečanost će obeležiti i povratak Izabele Ađani na veliki ekran, u filmu “La journee de la jupe”, za koji je nominovana za Cezara za najbolju glumicu, zajedno sa Odre Totu (Koko pre Šanel), Dominik Blan (L’autre), Sandrin Kiberlen (Mademoiselle C h a m b o n) i Kristin Skot Tomas (Partir). Pored “Proroka”, za Cezara za najbolji film konkurišu i filmovi “A l’Origine” Savijea Đanolija, “Le concert” Radua Mihaileanua, “Divlje travke” Alena Resnea, “La journee de la jupe” Žan-Pola Lilienfelda, “Rapt” Lukasa Belvoa i “Welcome” Filipa Liorea.

Izvor: S-media/Beta

ZBIRKA PRIPOVEDAKA “RUŽE ZA NIVES KOEN”

Dragić Đorđević    Knjige, Vesti

U IZDANJU “SAMIZDATA 92″

Izdavačka kuća “Samizdat B92″ je u edicija “Busola”, kao 63. knjigu objavila zbirku pripovedaka Mirka Kovača “Ruže za Nives Koen”, što je treći naslov ovog autora objavljen u protekle tri godine u Srbiji.

Posle autobiografske putopisne proze “Grad u zrcalu”, “Samizdat 92″ je prošle godine objavio “Malvinu” koja se prvobitno pojavila 1971 godine.

U zbirci pripovedaka “Ruže za Nives Koen” sabrane su sve do sada objavljene Kovačeve pripovetke, kao i nekoliko njih koje se prvi put pojavljuju pred čitaocima.

Za ovo izdanje autor je sve priče ponovo temeljno pregledao, a neke je i potpuno preradio, tako da sada možemo da svih 16 pripovedaka pročitamo u njihovoj konačnoj verziji.

Izvor: S-media/Tanjug

PTICA NA DLANU - Aleksandra Obradović Cirkin

Nebojša Đorđević    Dijaspora, Kultura

Jesen je stigla neocekivano rano. Ulice su bile pune opalog lisca koje je sustalo pod nogama. Marija je lagano koracala, vise kao da se sece, iako je ledeni vjetar rezao visoke tonove oko njenih usiju. Gledala je svoj odraz u izlozima, ulicne svjetiljke su joj darivale sjenu da je prati. Bila je lijepa. Osmjeh joj nije silazio sa usana. U sebi je jos uvijek nosila ljeto i tako zivo osjecala miris borova.

Kada je stigla i svoju podstanarsku sobu, gazdarica tiho pokuca na vrata. Gospodjice M. i danas imate pismo. Marija poskoci, zgrabi ga i osmjehnujoj se blago.”Hvala”- rece joj tiho a ona samo odmahnu glavom i zatvori vrata za sobom. Svake subote joj je govorila da izadje na igranku, ali bilo je kao da govori zidu. Subote su bile posebni dani. Navecer, kada bi se sve stisalo, uz toplinu male uljane peci , umotana u deke i uz zvuke radija slusala je nove pjesme…”ko nekad u osam” pjevao je Djordje Marjanovic te jeseni a Marija je ponovo vadila svoje blago iz ormara. Kutija sa pismima i fotografijama. Citala ih je satima, nocima, rijeci pune njeznosti, sjecala se tog ljeta, proslog ljeta…svega…Dragog lika. Miha. Sada jeon daleko negdje u Mariboru. I on misli na nju, znala je to. Njegova pisma su joj govorila sve. Svakoga dana je pisao po jedno pismo, svakoga dana poklanjao komadic ljubavi vise , jos komadic srece…

Bilo je ljeto 1962. godine. Zemlja se jos gradila, iako je od rata proslo vec dugo godina. Jednoga dana su iznenada, u sluzbu gdje je radila kao sekretarica sudije za prekrsaje, dosli ljudi iz partijskog komiteta. Rekli su da svi oni koji nemaju porodice su tog ljeta planirani da uzmu ucesce na omladinskoj radnog akciji. Mariji su se odsjekle noge: znala je vec unaprijed kako ce njen otac reagirati. I bilo je upravo tako; vikao je i psovao na sav glas, ali je znao da je nemocan ispred vlasti i njihovih poziva. Marija je u noci pred polazak odsjekla svoje pletenice i u putnu torbu krisom zapakovala najlonke i shimi cipele.

Ves prvog dana ga je ugledala. Lijep kao kao nebo, kao mjesec, kao more… Zelene oci, pogled dubok. Glas mu je zadrhtao od bijesa kada je ugledao zbunjenu djevojku u radnoj uniformi i sa shimi cipelama na nogama. “Drugarice, kuda si ti posla? Nije ovo mjesto za igranku, vec za rad”. Htjela mu je nesto reci, ali kada je pogledala podsmjesljive poglede drugih, sagnula je glavu posramljeno i izula cipele; rijesila je raditi bosa. Nakon sest sati rada , njene su noge bile izgrebane od kamenja a lice izgorjelo od sunca. U pauzi je ocajnicki trazila mjesto gdje se moze sakriti i na miru isplakati. Zavukla se iza neke barake, sjela na zemlju i zarila lice u sake. Dlanovi su joj bili vlazni od suza, boljela ju je svaka kost ali nije htjela da to iko vidi. “Hej”, zacula je njezni glas - “izvini”, rekao je on sa slovenskim akcentom , “nisam htio da te povrijedim”. U rukama je nosio njene cipele i smijao se toplo ,pruzajuci joj ruku da ustane.

U toj prasini i znoju se rodila njihova ljubav. Bili su stalno okruzeni drugima, svaki dodir u prolazu, svaka izrecena rijec je bila dragocjena. Miha je bio vojno lice, gardista, imao je cin potpukovnika iako je imao samo 27 godina. Bio je ratno siroce, usvojen od daljnih rodjaka na kraju rata, koji su ga pronasli u sirotistu. Ti ljudi su bili svjesni svojih uloga, ali hladni i on je rastao i zivjeo bez ljubavi. A sada, ta prcasta djevojka sa ukrivo odrezanim siskama i preplanulim licem, sa rukama djeteta i pogledom srne je bila tu. Smijala se njegovim naredjenjima, nosila je i dalje one smijesne cipele i zvala ga imenom. Nije mu izlazila iz glave i svake sekunde je mislio samo o njoj. Jedne noci kada su nesnosne vrucine zaustavljale dah , sa prozora svoje sobe je ugledao nju kako hoda oko svoje barake i gleda u nebo.

“Brojis zvijezde?”, pitao je. “Ne mogu da zaspim, sutra odlazim, necu te nikada vise vidjeti”..rekla je kao da je i cekala na njega .Sijenke su iscezle u noci i oni su docekali zoru ljubeci se i pricajuci, pricajuci, pricajuci…Te noci su se rodila njihova djeca, dobila svoja imena, imali su svoju kucu i mali vrt. Ta noc je bila sve.

Pisma su bila ta koja su je uvijek nanovo vracala njemu.”Sta ce ti Slovenac”-rondao je njen otac - “oticices daleko od nas, a ko zna ko je on, siroce, bez ikoga svog”. Nije mogla a da ne place, povlacila se u sebe i radila. Kada se njen brat ozenio, kuca je odjednom postala tijesna. Otac je poceo da joj nalazi prosce, po svojoj mjeri, a ona bi bjezala i sakrivala se na tavanu, citajuci Mihina pisma. Pred kraj ljeta joj je prijateljica javila da je raspisan konkurs u njenoj struci, u velikom gradu. Nije puno razmisljala. Prijavila se tamo i upisala vanredno fakultet. Svadja u kuci je bila time programirana, i kada je sa dva kofera zakoracila na plocnik velegrada, osjetila je da ponovo moze disati.

“Djidji Lolobridji”, govorila joj je gazdarica sa smijehom dok ju je posmartala kako se sminka za posao -”Kako si lijepa a blesava, dijete moje. Ljubis papir umjesto one silne momke koji su ti za petama. Izadji negdje , provodi se, nisi vise ni ti najmladja.”

Mariji su krenule suze na oci. Ono sto gazdarica nije mogla znati , je da joj je Miha pisao da su i njegovi rodjaci bili protiv njihove veze. Nisu je voljeli. On je htio ostaviti svoju sluzbu, nasljedstvo, sve za sobom i doci kod nje, no oni su bili oboje stari i bolesni i zahtjevali su da se i on sada brine o njima kada ga oni trebaju .Vracao je svoj dug.

Pisma su te jeseni pocela dolaziti sve rjedje. Marija je jos uvijek rano, dok je jos svitalo, sa svojim shimikama na nogama, laganim koracima kretala na posao. Bilo je to vrijeme kada je najradije zeljela pobjeci od svega, sebe same i svih pravila tog malogradjanskog klisea, ali je ipak ostajala tu. Cekala je svog Mihu, njihovu kucu, sadila cvijece u malom vrtu. Popodne je isla na fakultet ili uciti u biblioteci. Davala je ispite u roku. Subote je i dalje darivala njemu, svojoj uspomeni na zvjezdanu noc, zivoj uspomeni poput ognja u njenoj dusi. Obaveze su bile samo utjeha. Nakon cestitke za Novu godinu , vise nije dolazilo nista. Nijedno pismo. Ona je i dalje pisala, pitala se da nije bolestan, mozda tuzan…Nista. Jednoga dana je stiglo pismo od njegove pomajke.

“Vi nikada niste bili jedno za drugo. Nas Miha je nasao sebi djevojku koja ce mu biti dostojna zena. Zaboravi ga.

Proljece je budilo prirodu i mamilo listove u suncane dane. Marija je bila samo sjena one Marije od nekada. Bila je poput robota. Radila je i povlacila se jos vise u sebe. Nije cak ni svoju kutiju vec vise od mjesec dana ni otvorila.

Jednoga dana na poslu, dok je tipkala neki izvjestaj, usla je njena koleginica sva uzbudjena u kancelariju. “Imas telegram! Iz Slovenije!” - Zatim se pocela kikotati i pozivati ostale koleginice da im saopsti novost. Marijin Slovenac stize, zamor je nastao, dok su se radoznala lica okupljala oko nje. Svi su znali koliko joj on znaci .A Marija je sjedela sa neotvorenim telegramom u krilu, gledala kroz prozor i zeljela da samo nestane na mjestu gdje su se sive zgrade u daljini spajale sa nebom. Drhtavim prstima je otvorila telegram:

Krecem brzim vozom sada za ******. Danas popodne sam kod tebe. Vidimo se, volim te!
Miha

Da li da pobjegne, da li da poleti, da li da eksplodira od srece? Sve se pomjesalo u njoj. Nije vise znala ni sta osjeca. Suze su se same kotrljale i razmazivale otkucana slova izvjestaja.

Koleginice su se vrtile oko nje; jedna joj je posudila nove najlonke, druga joj je namazala usne karminom, treca joj popravila frizuru. Vrijeme je stalo i kasnije se samo sjecala njegovog pogleda kada je izlazio iz voza. Punog boli i srece u isto vrijeme. Nisu se zagrlili, niti poljubili. Samo su se gutali ocima u guzvi velikog kolodvora.

“Ovo je nas dan, nasa noc”, sapnuo joj je dok su kretali odatle. Ona je u tom momentu vec sve znala. To je bio rastanak. Kraj.

Setali su tako I dalje , zaustavljali se pored izloga, smijali se djeci u kolicima i gledali jedno drugo kao da znaju sta ono drugo misli. Sve je opet bilo tu ali vec osudjeno na smrt. Oni su bili i sudije i krivci, zateceni u svojim greskama.

“Gladan sam, idemo na veceru”.
Cavrljali su uz plamen svijeca poput zavjerenika, pustali da im cigani sviraju tihu muziku samo za njih. Sve je ostalo bilo nevazno. Po pustim haustorima se dvoje ljudi ljubilo jedne noci, jednog davnog proljeca, skroveni od od svih, noseci svoju bol u svakom dahu.

Vec je svitalo kada su krenuli ponovo ka kolodvoru. Cijele noci nisu oka sklopili. Nisu nista govorili. Sve je bilo tu, jasno, ali neizreceno. Cekajuci tramvaj, on ugleda malu cvjecaru koja je vec radila. “Samo minut”, rekao joj je i utrcao unutra. Zaprepastena prodavacica je zamotala sve crvene ruze koje je tog jutra dobila.

“Za tebe, one su za tebe, rekao joj je”. Tramvaj se vec cuo u daljini i mrzovoljni ljudi su se polako pokretali ka ulici, kako bi zauzeli sto bolje mjesto. Ujutro, kada svi krecu na posao je tesko naci mjesto za sjedenje.

Ona ga je gledala preko ruza, on je poljubi ovlas u obraz i rece “oprosti mi”. U sljedecim sekundama je iscezao u prepunom tramvaju a ona je i dalje stajala na istom mjestu, drzala te svoje ruze, poput bezzivotnog kipa ..

————————————-
Bilo mi je sedam godina kada sam prvi put zatekla mamu kako lista neki album sa fotografijama. Bio je predivan, rucni rad, kao da je po njemu posut morski pijesak i ukrasen pravim skoljkama. Zacudila sam se kada je mama nespretno sakrila album ispod pokrivaca i pocrvenila. Rumenilo ju je u tom momentu u mojim ocima ucinilo jos ljepsom. “Sta je to”?- upitala sam je. “Nista vazno, zlato, neke stare fotografije”. Kasnije sam vrebala tenutke kada nikoga nema, zavlacila bih se u njenu sobu i na podu, iza kreveta, gledala taj za mene zabranjeni album. Sa pozutjelih fotografija me je gledao zelenooki stranac u uniformi, crne kose i blistavog osmjeha . Na drugoj je bila moja mama, preplanula od sunca , sa radnickim odijelom i smijesnim cipelama na nogama. I sa osmjehom. Pitala sam se tada gdje je taj njen osmjeh nestao. Zamisljala sam je kako se onako smije kao na tim fotografijama i kako je najljepsa zena na svijetu.

Sjecam se samo da sam kretala na studije, kada je mama iznjela svoj album i otvorila srce. Nekoliko godina nakon onog proljetnog jutra , u svom mjestu je srela visokog muskarca, mirnog lica i velikog srca. Osvojio ju je svojom iskrenoscu i dobrotom. Vratila se u svoj rodni kraj a ubrzo su se rodila i djeca i godine su se okretale ubrzano poput karusela. I sada je, eto, sjedila ispred svoje kcerke, koja je polazila u onaj isti veliki grad i pricala joj svoj zivot. “Da li ste se ikada vise sreli”? pitala sam je - “Ne, rekla je , zamisljam da je ocelavio i pustio stomak, tako mi je nekako lakse”. Smijale smo se i plakale u isto vrijeme.

Te noci sam naucila mozda najdragocjeniju lekciju u svome zivotu. Shvatila sam da nam neke ljubavi u zivotu uzmu srce i zaustave dah, ali da su prave samo one koje se kao izgladnjela ptica spuste na nas dlan, i takve tu i ostanu.


***A.C.***

FINALE ZA “EVROSONG” 13. MARTA

Ivan Manojlović    Muzika, Vesti

Pevači Milan Stanković, Emina Jahović i Oliver Katić našli su se u finalu izbora za predstavnika Srbije na “Pesmi Evrovizije”, saopštila je u četvrtak Radio-televizija Srbije.

“Nakon kastinga kompozitor Goran Bregović procenio je da će njegove tri pesme najbolje predstaviti Stanković, Jahović i Oliver Katić uz vokalnu pratnju Jelene Marković”, kaže se u saopštenju.

Predstavnika Srbije koji ide na “Evrosong” u maju u Oslo, izabraće gledaoci RTS-a 13. marta u emisiji “Tri pa jedan za Oslo” u direktnom prenosu na Prvom programu RTS-a.

Za mesto u finalu izbora srpskog evrovizijskog predstavnika bili su kandidovani i Željko Vasić, Minja Samardžić, Marija Lazić, Nenad Ćeranić, Marko Vulinović i Adil Maksutović.

Izvor: S-media/Beta