TESTAMENT NAĐEN NAKON 27 GODINA

Nebojša Đorđević    Knjige, Kultura, Vesti

Naklada Ljevak objavila je knjigu razgovora Miloša Jevtića s Krležom

Mnogi su pitali Krležu, a on im je - što zbog viška vlastite taštine, što zato jer mu je bilo suđeno živjeti među mravima - strpljivo odgovarao. Kada je umro, godinama su izlazile knjige tih mravljih ekermana, koji su ga najprije beatificirali, a zatim su, uvjerivši se da to ništa ne boli i da ih zbog toga nitko neće uhititi, pisali nove knjižuljke u kojima su tvrdili kako Krleža baš i nije tako silan pisac, ismijavali su njegovu veličinu, e ne bi li nekako istakli vlastitu.

Hiperinflacija pljuvanja

Onda je došla 1991, pa je i to pljuvanje hiperinflacijom pljuvača nekako devalviralo. Uskoro je stigla i nova faza, u kojoj se pokušalo presvući mrtvoga Krležu, navući mu ustašku odoru ili ga barem obezmuditi čineći od njega tek kajkavskoga lirika, tekstopisca za Krapinski festival zagorske popevke i grintavog Hrvata, koji iz nekakve panonske provincije propovijeda protiv Europe i Srba. Ustvari pokušalo mu se učiniti isto što i Matošu, samo teže je to išlo, jer je Krleža bio nešto svježiji leš, koji je za sobom ostavio jasnije i brojnije tragove i jer je, napokon, do kraja bio komunist i Jugoslaven. A što se tiče Srba, obojica su najdostojanstvenije dane svojih života, ipak, proveli u Beogradu.

Od onih koji su Krležu pitali najpošteniji je bio Enes Čengić. On se, kao u onim stihovima što ih je Arsen otpjevao, smanjivao da bi Krleža mogao rasti. Najviše je u duhu vremena bio Predrag Matvejević, koji je s njime razgovarao pun strahopoštovanja i poniznosti, ali mu je, za razliku od drugih, poslije ostao vjeran. Najzanimljiviji i meni svakako najdraži intervju s Krležom objavljen je u specijalnom broju beogradskoga dvotjednika Reporter, datiran oktobrom 1982, u kojemu je sabrano trinaest razgovora vođenih između 1973. i 1981, koje je vodio beogradski novinar Boro Krivokapić.

Taj Crnogorac s imidžom pjesnika na LSD-u, s epskim brkovima i u vječitim izlizanim trapericama, svakako je među najvjerodostojnijim svjedocima epohe, a s Krležom je razgovarao odvažno i drsko, onako kako to u Zagrebu nije bio običaj. Krleža ga je volio, valjda ga je podsjećao na dane koje je provodio u Hotelu Majestic, na Obilićevom vencu, gdje bi, kako se sjeća Momo Kapor, objedovao ćurku na podvarku i usput primao goste i sugovornike. Zato su i odgovori što ih je davao Krivokapiću nešto drukčije i posebno, neposredniji su, izgovarani s manje opreza i potrebe da se budalama stane u kraj ili barem na rep. Nije u razgovorima s Krivokapićem bilo velikih misli, ali u njima se Krležina psihologija savršeno jasno ocrtava. Bio je to jedan lijep književni portret iz pera velikog novinara i naklon velikanu, s kojim onaj koji se klanja ne gubi od svog dostojanstva.

Knjiga “Mnogopoštovanoj gospodi mravima”, koju je naslovio i uredio Nenad Rizvanović, pojavljuje se dvadeset sedam godina nakon Krležine smrti, u izdanju Naklade Ljevak i u izvanrednoj grafičkoj opremi Olge Grlić. Nastajala je u pretposljednjoj godini Krležina života. Novinar Radio Beograda Miloš Jevtić slao mu je pitanja, na koja je Krleža pismeno odgovarao. Katkad bi u odgovor ugradio dijelove svojih prethodno objavljenih tekstova, najčešće eseja pisanih i izdavanih poslije rata, a katkad je pisao nove odgovore i fragmente.

Kada je proces dovršen, po Krležinoj je želji njegove odgovore snimio Rade Šerbedžija, a intervju je emitiran u više tjednih termina, tijekom lipnja 1980. Jevtić je želio da knjiga bude objavljena za Krležina života, s njim je u više navrata razgovarao o tome, ali već je bilo kasno. Poslije su došla druga vremena, Jevtić se nije gurao ni među krležijance ni među krležologe, tako da je ovaj neobični i važni intervju polako pao u zaborav, bez obzira na to što je imao svojevrstan testamentarni karakter. Naime, ono što je napisao i autorizirao Milošu Jevtiću bili su posljednji i konačni Krležini stavovi o pitanjima kojima se cijeloga života opsesivno bavio. O komunizmu, o marksizmu, o hrvatstvu, o Titu, o srpskohrvatskim odnosima, o jeziku…To je, dakle, bio onaj posljednji Krleža, kojega se više nije moglo mijenjati i popravljati.

Jevtić mu je postavljao jednostavna, katkad i tipska pitanja, kakva se obično i postavljaju u ovoj, u nas danas sasvim iščezloj vrsti intervjua. Recimo: “Kakvo je značenje politike za čoveka?” Ili: „Da li je umetnost roba?” Pa onda: „Šta je književno stvaranje?” Takve je intervjue za drugi program Radio Beograda načinio s brojnim piscima, umjetnicima i intelektualcima iz cijele tadašnje Jugoslavije, a vrijednost ovih razgovora je, premda su činjeni u drugom ključu i u drukčijem mediju, usporediva, recimo, s televizijskim serijalom Ivana Hetricha „Srdačno vaši”, koji je fiksirao hijerarhiju javne i kulturne scene, ali i - nehotice i nažalost - u repriznim emitiranjima postao vrelom prigodnih nekrologa. Istina, Jevtićevi su razgovori bivali intelektualniji i knjiškiji, ali njihova je, možda i nehotična svrha praktično ista.

Ova knjiga puna je ljupkih i vrlo aktualnih detalja, pa i posmrtno narisanih autoportreta. Govoreći općenito, Krleža ustvari govori o budućem sebi: „Doživjeti posmrtni trijumf nije karijera nego metafizika. Nema ni jednog, pa ni najvećeg imena za koje se posthumno ne bi moglo dokazati da se i oko njega iskrilo jato bezimenih kongenijalnih krijesnica. Nagrađivanjem kadavera bave se oskvrnitelji grobova, ordinarijusi, to je uzvišeni katedarski poziv.” A na pitanje o ukusu, koje je već kora od banane na koju se jednako okliznu i budale i pametni pa počnu bulazniti kako je to pitanje izvan svake rasprave, Krleža odgovara: „Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno.”

Osveta Hrvata Krleži

Nekim čudom, ustvari zaslugom one šparne tete što mu je ostavila škrabicu puno zlatnika, Krleža je ostao u Zagrebu i zauvijek se zakopao među svijetom kojemu nikako nije mogao prilagoditi vlastiti format. Bio je prevelik, a o malograđanskoj je ljubavi prema hrvatstvu govorio s visine, okrutno se šaleći na račun jednoga invalidnog društva, njegovih institucija i tradicije, izmišljenih kraljeva i kneževa i svega drugog što je prije njega bilo, i što danas jest, svetinja tog naroda. Da, nesumnjivo je Krleža znao ružno govoriti o Hrvatima, ali su mu se oni poslije znali osvetiti.

Volio je samo prokletnike, izopćenike, tragične slučajeve, poludjele narodne tribune i one koji su, kao i on, mogli puno bolje proći i sretnije poživjeti, samo da su ostali u Parizu ili Moskvi, ili da su dvadeset i neke, kao većina pametnih i darovitih hrvatskih umjetnika i pisaca, otišli u Beograd i da se više nisu vraćali. Ima i u ovoj knjizi ponešto od tog iskrenog i posve očajničkog prezira i mržnje prema onome hrvatstvu koje izjeda vlastitu supstancu, od kojega nije pobjegao dok je bilo vrijeme i od kojega nije ni mogao pobjeći jer je, na kraju krajeva, bio Hrvat, koji je za razliku od drugih, znao ponešto o tome što znači biti Hrvat.

Obigravao je oko Beograda, volio ga je iskrenom ljubavlju, kao što se vole gradovi u kojima čovjek nije dovoljno boravio da bi mu se stigli zamjeriti, a prema Srbima je ostao jednako grintav kao i prema svojima: „Jadni narodi koji ni u socijalizmu nemaju nikakvog drugog dokaza o svome identitetu osim srednjovjekovnih fresaka. Na tome grade svoju nacionalnu budućnost. Come chez nous…” Mrtav hladan, tako on Jevftiću, a neki bi ga majmun, da je u blizini bilo ovih majmuna od danas, mogao optužiti ne samo i za samomržnju i za nacionalizam, nego i za korištenje stereotipa u tvorbi šovinističkih prikazba, za manjak inventivnosti pa i znanja o onomu o čemu govori. Naravno, istina je da se Krležino mišljenje o Srbima i o Hrvatima oduvijek zasnivalo na mnoštvu stereotipa, on se poštapao i pomagao njima da bi mogao nešto reći o nečemu o čemu se teško govori, jer kako bi se to o narodima, o amorfnim skupinama ljudi označenim maglovitim i nesigurnim pojmovima identiteta, uopće i moglo govoriti bez stereotipa.

Čengić i Matvejević bili su najpošteniji u razgovorima s Krležom

Bilo bi to poput šamaranja meduza u morskome plićaku ili poput štipanja lubanje za obraze. Iako je grmio protiv njih i grozio se njihovoga primitivizma, Krleža je do posljednjega daha pokušavao naći ključ srpsko-hrvatskoga izmirenja: „U čemu leži najveći percenat hrvatsko-srpskih nesporazuma? U niskom stepenu kulturne i nacionalne svijesti kao cjeline, u nepoznavanju i nesvladavanju te materije, u nesnalaženju pred mnogobrojnim pitanjima političke historije, u pamćenju mnogobrojnih otrovnih detalja lične prirode, u pomanjkanju bilo kakvog, pak i najmanjeg objektivnog sjećanja na raznovrsne političke obrate i zamke, u gluposti prije svega, u duhovnoj lijenosti malograđanštine za koju je jeftino izjaviti da je buržujska, jer ovom se jednostavnom formulom ne obuhvaća već, obratno, prikriva egzaktna istina.”

I dok čovjek tako prepisuje ove gorke i točne riječi, kojima se niti nakon još jednoga klanja ne može oduzeti ništa na smislu i sadržaju, samo se jedno od Krležina doba promijenilo: hrvatski speling čeker, taj virtualni pravopisac što budno jasenovči po riječima, podcrtava svaku drugu-treću Krležinu riječ, jer je u međuvremenu marom majmunskim prestala važiti kao hrvatska, jer ovaj je jezik, za razliku od svih drugih jezika na kojima se što i napiše, u posjedu pravopisne policije, a ne književnosti, pa je onda svaki idiot verziraniji od Krleže da nam kaže jesu li stepen, hartija, mejdan, Beograd i Kajmakčalan hrvatske ili - kako to Kerum kaže skraćujući pojam Srbin na njegovu hrvatsku suštinu - četničke riječi.

Iz beogradskog Majestica

Jevtićeva knjiga, tojest knjiga Naklade Ljevak, a umnogome zapravo knjiga Nenada Rizvanovića i genijalne Olge Grlić te predgovornika i neke vrste kuma ovome izdanju Vlaha Bogišića, pored svega drugog sjajan je dajdžest književnoga djela i spisateljskih strategija Miroslava Krleže. Recimo, evo nečega lirskog: “Ljudi su nadareni pjesnički tek kad sanjaju... I najprosječnijem glupanu, kad priča o tome da mu se javio pokojnik u snu, riječi zvuče kao stihovi…Svi smo kao ptice, trajno u panici, a oko nas su same krvoločne mačke. Opasne. Bijesne.”

Hrvat do srži, takav da nikada nije mogao otići i ne vratiti se iz beogradskoga Majestica, gdje i danas visi njegova velika fotografija, a ostao je komunist i Jugoslaven, takav da ga i nema ako mu se to dvoje oduzme. „Da nije bilo Tita, mi bismo potonuli”, govori on pred kraj razgovora Jevtiću. Na kraju, i posljednja rečenica ovog intervjua i knjige zvuči kao da je izgovara Slobodan Aligrudić, u ulozi oca i protokomunista dok se oprašta od sina, u vječnom filmu Emira Kusturice: „Sjećaš li se Dolly Bell”: „Gigantske slike po stijenama onih budućih nepoznatih nebodera, one muzike i one knjige nama nejasnog, ali u kakvim slutnjama danas već naslućenog vremena, neće biti naše muzike i naše slike, ali dok čovjek bude živio s našim klimama i našim životinjama i s našim vodama, naše već doživljene ljepote bit će mu vrijedna uspomena na to naše tragično vrijeme koje umire u svojoj vlastitoj krvi za sreću za ljepote nepoznatih pokoljenja.”

Izvor: Jutarnji hr Miljenko Jergović

ODLAZAK “MAYORA NEW YORKA”

Mirjana Stanojevi?    Film, Kultura, Pozorište, Vesti

Sam Cohn (1929. - 2009.): najmoćniji agent showbiza

Nakon što se u veljači povukao u mirovinu iz agencije ICM u kojoj je bio od njezina osnivanja, pet dana prije svog 80. rođendana u New Yorku je u srijedu nakon kratke bolesti preminuo Sam Cohn, jedno od najvećih imena među showbiz-menadžerima.

Cijelog je života radio u New Yorku, uporno se odbijajući preseliti u Hollywood, i bio je poznat kao čovjek “kojeg je od svih Amerikanaca najteže dobiti na telefon”, ali je poslove sklapao sjajno: samo 1981. je, izračunali su u New Yorkeru, bilo “10 premijerno prikazanih filmova i devet broadwayskih ili off-broadwayskih kazališnih predstava koje je napisao, režirao i/ili producirao netko od Cohnovih klijenata ili u kojima je neki od Cohnovih klijenata imao jednu od glavnih uloga”.

To Cohnu i nije bilo baš teško postići, budući da je imao široko rasprostranjenu mrežu zastupanja: među njegovim klijentima bili su pisci Arthur Miller, Steve Tesich, E. L. Doctorow i mnogi drugi, a među redateljima i glumcima koje je zastupao su i Woody Allen, Robert Altman, Nora Ephron, Bob Fosse, Jackie Gleason, Paul Newman, Mike Nichols, Arthur Penn, Vanessa Redgrave, Susan Sarandon, Meryl Streep, Lily Tomlin, Kathleen Turner, Sigourney Weaver…

Cohn je bio jedan od najživopisnijih likova showbiza, nazvan “gradonačelnikom New Yorka” zbog svojeg utjecaja na Broadwayu; sedam dana u tjednu išao je svake večeri u kino ili kazalište, a mrzio se micati od osam ulica oko Broadwaya u kojima je proveo većinu života. Pamte ga po njegovim obveznim vestama pastelnih boja, bijelim sportskim čarapama preko kojih je obuvao mokasine Gucci, s kojih bi uvijek žiletom skinuo pločicu s markom. Njegovi poslovni uspjesi ušli su u legendu; on je bio taj koji je isposlovao da Columbia Pictures plati tada rekordnih 9,5 milijuna dolara za prava ekraniziranja broadwayskog mjuzikla “Annie” (koji je kao film režirao John Huston). Dogovorio je da se u 10 filmova Woodyja Allena studio Orion nimalo ne miješa pod samo jednim uvjetom, da se Allen drži fiksnog proračuna za svaki od filmova, čime je Allenu dao nezapamćenu kreativnu slobodu.

Samo u zadnjih desetak godina ime Sama Cohna kao čovjeka kojem “duguju posebnu zahvalu” našlo se na špici filmova u rasponu od “Gosford Parka” i “Chicaga” do neovisne uspješnice “Punoglavac” i dokumentarca “Čuvari raja”. Jedan od njegovih naijstaknutijih klijenata, slavni književnik E. L. Doctorow, opisao je strast kojom se Cohn bavio poslom o kojem je posjedovao enciklopedijsko znanje: “Za njega se nikad nije radilo samo o novcu. Uvijek se brinuo za kvalitetu produkcije i njezin potencijal. Obožavao je kreativne ljude, kreativnost je kod njega izazivala strahopoštovanje.”

Autor :Večernji hr M.F.

GENIJALNI JOHAN SEBASTIJAN BAH

Nebojša Đorđević    Muzika, Vesti

Kolekcija “Veliki kompozitori” na kioscima širom Srbije

Najpoznatija i najintrigantnija dela Johana Sebastijana Baha (1685-1750), koja izvodi čuveni londonski Kraljevski filharmonijski orkestar, naći će se od četvrtka u prodaji na kioscima širom Srbije. Reč je o četvrtom CD-u iz vredne kolekcije „Veliki kompozitori”.

Tokata i fuga, deo mladalačkog stvaralaštva Baha, odlomci iz tri kantate (BWV 51, 140, 147), šest „Brandenburških koncerata” iz 1721. godine kao i „Svite za orkestar” nalaze se na ovom jedinstvenom CD-u.
Tokata i fuga i Bahove kantate 51, 140, 147 su među najpopularnijim crkvenim pesama, u kojima Bah pokazuje svoj stvaralački dar i bunt protiv beskonačnog ponavljanja šablonskih taktova tokom održavanja bogosluženja. Zanimljivo je da za tu njegovu inventivnost i kreativnu genijalnost, crkveni velikodostojnici često nisu imali sluha i prebacivali su mu da svojim zahvatima u crkvenoj muzici ometa jednoličnost bogosluženja, koje je izrazito lično. Ne želeći nimalo da popusti, kompozitor je bio spreman i da napusti svoj službeni posao zbog konzervativnog i zastarelog shvatanja uloge muzike u crkvenoj službi. Bolje nisu prolazile ni njegove svetovne kompozicije u kojima prevladava duh folklornih plesova. Zaboravljene tokom godina Bahove „Svite za orkestar” iznosi na svetlo dana tek Mendelson sredinom 19. veka. Uprkos ovim velikim postignućima, pred kraj života Johan Sebastijan Bah je i dalje bio neshvaćen i bez radnog mesta. Usamljen, kompozitor je naglo gubio čulo vida, ubrzo oslepeo i umro.

Bahove kompozicije zajedno sa knjigom o ovom genijalnom umetniku biće u prodaji u naredne dve nedelje, dok se Betovenova Deveta simfonija, prethodni CD iz kolekcije “Veliki kompozitori”, može kupiti do 14. maja.

Izvor: Blic Online M.G.

OBELEŽAVANJE JUBILEJA GRAFIČKOG KOLEKTIVA

Nebojša Đorđević    Kultura, Slikarstvo, Vesti

Povodom obeležavanja 60 godina rada, Grafički kolektiv priprema nekoliko kulturnih događaja. Na temu „Grafika na ivici - grafika i njena granična područja u XXI veku” raspravljaće na dvodnevnom simpozijumu (27. i 28. maja) grafičari, profesori i kritičari među kojima su i gosti Ričard Nojs (Engleska), Ljiljana Stipančić (Slovenija), Ondrej Mihalek (Češka), Viki Calamata (Grčka) i Margarita Šimat (Hrvatska).

Sa naše strane, o grafici kao imperativu našeg vremena govoriće i Zoran Todović, Jelena Srdanović, Bojana Burić, Ješa Denegri, Branimir Karanović, Ljiljana Ćinkul i Radonja Leposavić.Posle Majske izložbe grafika beogradskog kruga, tradicionalne manifestacije, koja se otvara 16. maja, za juni je predviđena izložba „Počeci modernog grafičkog dizajna u Srbiji” koju priprema Gordana Popović-Vasić. Period od dvadeset godina omeđen je 1950. koja se smatra godinom raskida sa socijalističkim realizmom i 1970. godinom osnivanja Studentskog kulturnog centra koji je najavio savremen stav prema grafičkom dizajnu. Godine 1996. promovisan je konkurs za najbolji grafički dizajn, koji se raspisuje bijenalno, a nagrada „Grifon” koja se tom prilikom dodeljuje stekla je renome u ovoj oblasti.

Na jesen pak sledi prezentacija kolekcije Grafičkog kolektiva u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić”, koju priprema Ljiljana Slijepčević. Ovaj dragoceni fundus sadrži više od 4.000 grafičkih listova i mapa, od pet stotina autora među kojima su i svi nagrađeni Velikim pečatom, i danas našim prestižnim priznanjem, kao što su Stojan Ćelić, Bora Iljovski, Marko Krsmanović, Boško Karanović, Emir Dragulj, Živko Đak, Rada Selaković, Danijela Fulgosi…

Izvor: Blic Online M.M.

O SRPSKOJ NORMALNOSTI U VAŠINGTONU

Nebojša Đorđević    Dijaspora, Kultura, Vesti

Otvorena izložba srpske savremene umetnosti „O normalnosti” koja provocira prosečnog američkog posetioca

Dragoljub Raša Todosijević: „Gott liebt die Serben”, 1993/2002, instalacija, kolekcija MSUB

Vašington - Izložba srpske savremene umetnosti devedesetih godina svečano je otvorena u umetničkom centru Kacen, Američkog univerziteta u Vašingtonu. Postavka u američkoj prestonici je skraćena verzija velike izložbe „O normalnosti” beogradskog Muzeja savremene umetnosti, koja je prvobitno bila prikazana u Beogradu krajem 2005. godine.

Za let preko okeana kustos Dejan Sretenović izabrao je 20 umetnika i 24 umetnička dela, nastala u godinama „normalnosti”, od 1989. do 2001, kada je „vladajuća ideologija pokušavala da celu haotičnu situaciju predstavi kao nešto što je normalno moralo da se dogodi”. U Kacenu, jedinoj galeriji u okrugu američke prestonice koja izlaže dela sa protivrečnim političkim provokacijama, mogu se do 9. juna videti platna, fotografije i video instalacije naših umetnika: Biljane Đurđević, Uroša Đurića, Neše Paripovića, Vesne Pavlović, Adriana Kovača, Zorana Todorovića, Raše Todosijevića, Goranke Matić, Asocijacije „Apsolutno”, Zorana Marinkovića, Ere Milivojevića, Zorana Naskovskog, Vladimira Nikolića, Tanje Ostojić, Balinta Zombatija, Milice Tomić…

- Ovo je prva zbirna izložba srpske savremene umetnosti u Americi, računajući i vreme bivše Jugoslavije, a činjenica da se ona može videti baš u političkoj prestonici svetske supersile stavlja je u poseban kontekst - kaže Dejan Sretenović. - Želeli smo da uokvirimo vreme koje u našoj međusobnoj komunikaciji zovemo „devedesete”. Izabrali smo četiri događaja kao međe: u Sarajevu je 1989. bila poslednja jugoslovenska umetnička „izložba dokumenata” a negde u to vreme bio je i Gazimestan. U Muzeju Savremene umetnosti u Beogradu 2001. održala se prva internacionalna izložba, posle svih godina sankcija a izabrana je i prva demokratska vlada u Srbiji. Umetnici su na svoj individualni način uspevali da kritički sagledaju ovaj period „normalnosti” i u velikoj su meri oblikovali građansku svest.

Za potrebe prosečne američke publike koja nije u stanju da prati asocijacije iz ove postavke svako delo u prizemlju Kacena prati tekstualni opis okolnosti pod kojim je nastalo… Gotovo svi eksponati bave se unutrašnjom politikom, zatvorenim društvom koje nije imalo ni vremena ni koncentracije da se osvrne na period pre pada Berlinskog zida. Jer, stigla su ga nova ratna nacionalistička vremena. Po tematici, donekle, odskače video instalacija Zorana Naskovskog „Smrt u Dalasu” u kojoj naš guslar detaljno opeva ubistvo predsednika Džona Kenedija u Dalasu, uz potresne video inserte ove američke tragedije. Instalacija je gostovala do sada po mnogim muzejima u Americi, ali nikada u prestonici i to u ovom kontekstu.

Provokativna su i dva ogromna platna Biljane Đurđević, „Deda Mraz na samrtnoj postelji” i „Zubarsko društvo”. Po mišljenju Džeka Rasmumsena, direktora i glavnog kustosa Kacen art centra, eksponati beživotnog Deda Mraza u donjem vešu, sa božićnim čarapama, ili crveni kukasti krst oblepljen preko celog zida (Raša Todosijević) , ne bi mogli da se nađu ni u jednom drugom vašingtonskom muzeju ili galeriji. „Jedino je Kacen izvojevao slobodu da umetničkim delima politički provocira”, kaže Rasmumsen za „Politiku”. - Ali, to ne znači da i pre otvaranja izložbe nije bilo pojedinaca koji su se pitali šta nam sve to treba - dodaje direktor Kacena.

Rasmumsen je, međutim, već prekaljen u takvim bitkama a u Kacen je pre dve godine doveo kolumbijskog slikara Fernanda Botera sa pedesetak monumentalnih slika koje detaljno dokumentuju torture američkih stražara nad zatvorenicima u Abu Graibu. Niko iz Bele kuće nije se osvrnuo niti posetio ovu izložbu. Ali, danas je pitanje torture postalo goruća tema u vašingtonskom političkom krugu i američkoj javnosti. Rasmumsen smatra da ni ova izložba srpskih savremenih umetnika neće biti ništa manje provokativna za one koji zaista budu želeli da je prouče.

Direktor Rasmumsen kaže da je prihvatio ideju srpske ambasade da se na scenu Američkog univerziteta dovedu srpski savremeni umetnici, kada je video katalog koji je pravljen prilikom originalne izložbe u Beogradu.

- Dela su originalna, srpski umetnici nisu se poveli za zapadnim stereotipima, onako kako su to učinili mnogi drugi iz istočne Evrope - ocenjuje Rasmumsen.

Zahvaljujući Kacenu, i njenom direktoru, novi ambasador Srbije u Vašingtonu Vladimir Petrović rekao je da kao diplomata, iako nije umetnički kritičar, impresioniran dubinom poruke koju šalju umetnici. Srbija je, kako je rekao, zemlja maštovitosti i umetničkih sloboda, pa se o našoj zemlji može mnogo toga naučiti kroz njenu umetnost. Ova izložba je, prema srpskom ambasadoru, prozor u kulturu regiona i nacije. Ona doprinosi i otvara dijalog među različitim ljudima i nacijama.

Izložba „O normalnosti” trajaće do 9. juna, uporedo sa mnogim unutrašnjim i međunarodnim dijalozima na svim nivoima uobičajenim za američku prestonicu. Među temama koje ovog meseca dominiraju u Vašingtonu, uz Irak, Avganistan, školstvo i zdravstvo, finansijsku krizu, uporno se provlače i Balkan i Srbija, iako su devedesete ostale za nama.

Izvor: Politika Zorana Šuvaković