JEDINSTVENI, PRESKUPI FILM

Nebojša Đorđević    Film, Vesti

Novo delo Džejmsa Kamerona „Avatar” premašilo budžet od čitavih 200 miliona dolara, ali zato donosi revoluciju u oblasti digitalne 3D tehnologije

Jedna od retkih slika: Džejms Kameron i Sem Vortington na snimanju „Avatara”

Prošlo je nešto više od jedne decenije otkako je „Titanik”, film kanadskog reditelja Džejmsa Kamerona, 1997. godine postao svojevrsni holivudski fenomen, sa osvojenih 11 Oskara, dotad neviđenim specijalnim efektima i neverovatnom zaradom od 1,8 milijardi dolara. Po njoj je i ostao upamćen kao finansijski najuspešniji film u istoriji kinematografije.

Dvanaest godina kasnije, tačnije, u decembru ove godine, očekuje se premijera Kameronovog novog filmskog giganta, naučnofantastičnog epa pod nazivom „Avatar”, koji nam donosi novu revoluciju u domenu digitalne 3D filmske tehnologije. Za rad na ovom izuzetno masivnom filmskom projektu Foks studija bilojeangažovano više od hiljadu ljudi, a troškovi su, verovali ili ne, premašili budžet od čitavih 200 miliona dolara.

„Avatar” je prvo Kameronovo gigantsko igrano ostvarenje nakon čuvenog „Titanika” (u međuvremenu je uradio nekoliko dokumentarnih filmova), snimano u Los Anđelesu i na Novom Zelandu, uz pomoć reditelja Pitera Džeksona (trilogija „Gospodar prstenova”) i njegove producentske kompanije „Weta” koja se bavi specijalnim efektima. Kameron je prvu verziju priče napisao još 1995. godine, imajući ideju da upravo njome svoju produkcijsku kompaniju dovede usam vrh svetske filmske industrije.

Ipak, prema priznanju u magazinu „Tajm”, Džejms Kameron ističe da sve do ove godine filmska tehnologija nije dostigla nivo koji mu je bio potreban kako bi svoju zamisao i sproveo u delo. Ono po čemu će „Avatar” biti jedinstven jesu, zapravo, prvi put viđeni „fotorealistični” kadrovi i scene, rađeni potpuno novom filmskom tehnikom u domenu već uveliko rasprostranjene digitalne 3D filmske tehnologije. Reč je pre svega o pionirskoj tehnologiji: sistemu „e-motion capture” malih kamera koje snimaju glave glumaca kako bi se njihovi izrazi lica naknadno digitalizovali i ubacili u tela vešto animiranih trodimenzionalnih likova. Nakon konačne obrade, posmatrač-laik nema jasnu predstavu o tome šta je u filmu realnost, a šta animacija.

Radnju filma pratimo u dalekoj budućnosti koja se, većim delom, odigrava na mitskoj planeti Pandora. Priča filma prati probleme ljudske ekspedicije na udaljenoj planeti i ranjenog marinca Džejka Salija koji, mimo svoje volje, dolazi u situaciju u kojoj mora da naseli i istraži misterioznu planetu. U neprestanoj borbi za svoj život i stalnim sukobima sa stanovnicima planete, narodom Na’vis, zaljubljuje se u pripadnicu neobičnog plemena. Inače, sama reč „Avatar” predstavlja inkarnaciju hindu božanstva koje preuzima ljudsko obličje. Vodeći lik u filmu, ratni veteran Džejk Sali, predstavlja simbiozu ljudske i „Avatar” egzistencije, prikazanu u digitalnoj 3D tehnici. Suštinski, reč je o filmskoj avanturiu kojoj ljudska vrsta pokušava da, na sebi svojstveni način, razreši problem sa prirodom onoga što joj je nepoznato.

Glavnu ulogu u ovom filmskom spektaklu, snimanom najvećim delom u praznom studiju, tumači mladi australijski glumac Sem Vortington, a glumačkoj ekipi su se pridružili i čuveni Đovani Ribisi („Savršeni stranac”, „Izgubljeni u prevodu”), proslavljena Sigorni Viver i mlada holivudska zvezda Mišel Rodrigez. Ono što je posebno zanimljivo jeste to da će se u filmu pored, da tako kažemo, stvarnih glumačkih imena, naći i šest, u potpunosti kompjuterski generisanih glumaca.

Hoće li ovaj film ostvariti zaradu „Titanika” i da li je reditelj i scenarista Džejms Kameron podlegao pritisku velikih očekivanja, ostaje da se vidi. Ono što je mnogo bitnije jeste to da će fanovi i istinski zaljubljenici u SF žanr i nove filmske tehnologije imati priliku da uživaju u do sada neviđenim inovacijama u domenu digitalne 3D tehnologije i sistema „e-motion capture” malih kamera. Sve to, naravno, ne znači da više neće biti i one publike koja će se (poput potpisnice ovih redova), bez obzira na sve, uvek radije vratiti maloj, autorskoj, intimnoj filmskoj priči koju u osnovi, pored vešte režije,čine dobar tekst i „čista” gluma.

Izvor: Politika Marija Andrijašević

MARQUEZ VIŠE NEMA ŠTA DA PIŠE

Mirjana Stanojevi?    Knjige, Vesti

Slavni 82-ogodišnji nobelovac je, po svemu sudeći, zaključio svoj književni opus. ‘Pisanje iziskuje previše truda’, izjavio je.

Južnoamerički literarni gigant, Gabriel García Márquez, odlučio je objesiti pero o klin. Ova vijest, doduše, i nije neko golemo iznenađenje budući da 82-godišnji Marquez nije napisao gotovo ništa, ili barem objavio, u posljednjih pet godina, odnosno od izlaska svog posljednjeg romana Sjećanje na moje tužne kurve. Da se rodonačelnik magičnog realizma i jedan od najutjecajnijih pisaca druge polovine dvadesetog stoljeća zaista odlučio na vječnu tišinu potvrdila je i njegova agentica, Carmen Balcells, koja je za čileanske novine La Tercera izjavila: ‘Mislim da je to to od Marqueza. Ne vjerujem da će napisati išta više.’ Iako su se krajem prosinca pojavile vijesti da Marquez radi na novom romanu, o čemu smo uostalom i pisali, glasine koje je potaknuo Marquezov prijatelj, također kolumbijski pisac impresivnog knjiškog imena Plinije Apulej Mendoza, bile su, sada je posve jasno, netočne. Da je Carmen Balcells po svoj prilici u pravu, potvrdio je i Marquezov biograf, Gerald Martin koji je također izjavio da čisto sumnja da će bilo što novo od Marqueza biti objavljeno za njegova života. ‘Ja isto vjerujem da Gabo neće više pisati, no, za razliku od većine, ne mislim da je to nešto zbog čega treba žaliti budući da je bila njegova sudbina, kao pisca, da ima veliko zadovoljstvo što će mnogo godina prije smrti već imati koherentnu i zaokruženu književnu karijeru.’

Sam Marquez je u prošlosti često otvoreno govorio o naporima s kojima se mora suočavati kao pisac, a proteklog prosinca je na sajmu knjiga u meksičkoj Guadalajari rekao kako pisanje ‘iziskuje previše truda, i da ne može podnijeti napore pisanja knjiga’. Također je rekao da je 2005. bila ključna godina u tom smislu, budući da je ‘to bila prva godina u mom životu u kojoj nisam napisao niti jednu jedinu rečenicu. S mojim iskustvom, ne predstavlja mi nikakav problem napisati novi roman, no mislim da bi ljudi odmah primijetili da više nisam sto posto u tome, a to ne želim.’ Inače, Marquez je svoje najveće uspjehe kao pisac doživio u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine. Prva Marquezova uspješna knjiga bila je Pukovniku nema tko da piše, objavljena 1961., a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije. Njegova najpoznatija knjiga i jedno od najčitanijih knjiga druge polovine stoljeća, Sto godina samoće (Cien años de soledad), objavljena je 1969. i prodana u više od 10 milijuna primjeraka, označivši početak tzv. ‘magičnog realizma’, termina kojeg sam Marquez nikada nije priznavao.

Sto godina samoće je pisao u potpunoj samoći. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve uređaje i predmete u kući kako bi mogao slati novac obitelji i kupiti dovoljno papira za pisanje. No, isplatilo se, te je, obogativši se, veliki dio zarade od knjige donirao ljevičarskim skupinama u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, a pomogao je i u osnivanju organizacije HABEAS (organizacija za sprečavanje zloupotrebe vlasti i oslobađanje političkih zatvorenika u Južnoj Americi). Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, budući da su ga kolumbijske vlasti optužile da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu. Četiri godine poslije, 1986., objavljuje Ljubav u doba kolere, a kasnije slijede General u svom labirintu, 12 hodočasnika, O ljubavi i drugim nečistim silama…

Izvor: Booksa n.s.

NAGRADA JOVAN AĆIN FILMU “DOBRODOŠLI U ITALIJU”

Nebojša Đorđević    Film, Vesti

Nagrada “Jovan Aćin” Udruženja filmskih umetnika Srbije (UFUS) na 56. beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, koji je juče završen u Pozorištu na Terazijama dodelom zvaničnih priznanja za oko 70 filmova u takmičarskim programima, pripala je dokumentarcu Bojana Cvetkovića Dobrodošli u Italiju, dok su filmski kritičari iz oba ogranka FIPRESCI nagradili domaći film Tačka prekida Igora Toholja.

Žiri UFUS-a, koji je pregledao svih četrdesetak filmova u takmičarskom programu domaćih ostvarenja, jednoglasno je nagradio film Dobrodošli u Italiju, navodeći da je Cvetković, pokrećući duboke i svestrane unutrašnje impulse, uspeo da poziciju filmskog reditelja istovremeno dovede u sklad, objedini, sinhronizuje i artikuliše i kao filmski scenarista, i kao filmski snimatelj, i kao filmski montažer.

Dobrodošli u Italiju govori o ljudima iz Sivca koji su početkom 90-ih, usled ratova i ekonomske krize, počeli da odlaze na branje jabuka i grožđa u severni deo italijanskih Alpa… Cvetković, rođen 1975. u Kuli, završio je AU u Novom Sadu (smer slikarstvo), a bavi se “intermedijalnim istraživanjima na relaciji slikarstvo-film-video-foto”.

Izvor: Građanski list

ĐURIČKU SPECIJALNA NAGRADA

Nebojša Đorđević    Pozorište, Vesti

Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) iz Beograda obeležilo je juče 61. rođendan dodelom godišnjih nagrada svojim zaslužnim umetnicima. Specijalnu godišnju nagradu JDP-a, koja se dodeljuje u saradnji s Rajfajzen bankom, dobio je glumac Nikola Đuričko za naslovnu ulogu u predstavi „Kandid ili Optimizam” Voltera, u režiji Aleksandra Popovskog. Đuričko je nagrađen i za izuzetan doprinos visokim umetničkim standardima JDP, rekao je na svečanosti upravnik tog teatra Branislav Cvejić.

Godišnje nagrade JDP-a dobili su glumci Dragan Mićanović, za naslovnu ulogu u Molijerovom „Tartifu”, u režiji Egona Savina, Boris Isaković za ulogu Orgona u toj predstavi, Nikola Vujović za ulogu Tomasa u predstavi „Sanjari” Roberta Muzila, u režiji Miloša Lolića, a Marija Vicković i Radovan Vujović za glavne uloge u predstavi „Švabica”.

Rediteljka „Švabice” Ana Đorđević i Miloš Lolić, koji je režirao predstavu „Sanjari”, dobili su godišnje nagrade za „snažnu tragalačku viziju, ostvarenu kroz individualne poetike, ali sa zajedničkom mladalačkom energijom”, rekao je Cvejić. Godišnju nagradu za kostimografiju i poseban umetnički doprisnos u predstavama „Kandid ili Optimizam” i „Švabica” dobila je Lana Cvijanović. Nagradu za lepotu govora „Dr Branivoj Đorđević” dobila je Sloboda Mićalović Ćetković za ulogu Elmire u predstavi „Tartif”.
Cvejić je podsetio da je u JDP-u tokom proteklih godinu dana izvedeno sedam premijera.

Izvor: Dnevnik

LUTNJA ZAPEVALA U RUKAMA VRSNOG IMPROVIZATORA

Nebojša Đorđević    Muzika, Vesti

Edinova čudesna lutnja tankoćutno prati pjev četvero poznatih pjevača, Stinga, Andreasa Scholla, Renee Fleming i Kaliopi Bukle

ZAGREB - Nakon golemog uspjeha albuma “Labyrinth” Edin Karamazov diljem Europe upravo promovira svoj najnoviji CD “The Lute is a Song”.

Vrlo smjelim repertoarnim odabirom Karamazov ponovno širi izvedbene mogućnosti barokne lutnje, i to u dvjema vrlo zahtjevnim, novijim gitarskim skladbama (Leo Brouwer: “Paisaje cubano con rumba” i Carlo Domeniconi: “Koyunbaba”).

Orguljska skladba na lutnji

Začudna uvjerljivost arhaične lutnje u domeni suvremene gitarske literature posljedicom je glazbeničke erudicije ovog virtuoznog lutnjista, vrsnog obrađivača, ali i majstora improvizacije.

Od osam odabranih skladbi jedino je Zambonijeva Sonata (1718.) izvorno skladana za lutnju, dok je sve drugo rezultat obrada i transkripcija, ali i autorskih intervencija samog Karamazova.

Svoje izvedbeno i aranžersko majstorstvo Karamazov podjednako cjelovito iskazuje i u vlastitoj obradi Bachove Tokate i fuge u d-molu. Nakon slušanja ovog suptilno osmišljenog recitala postaje sasvim jasno zašto je Karamazov - uz svog velikog učitelja Hopkinsona Smitha - najtraženiji lutnjist današnjice!

Osim što i sama po sebi “pjeva”, Edinova čudesna lutnja ovdje tankoćutno prati raznolik pjev četvero poznatih pjevača. Sting se, dakako, predstavlja s jednom vlastitom pjesmom, dok nas profinjeni kontratenor Andreas Scholl očarava Davidovom arijom iz Händelova oratorija “Saul”.

Glasovno blistava i silno sugestivna sopranistica Renée Fleming u svojoj potpunoj poistovjećenosti s tragičnim skončanjem Purcellove kartažanske kraljice Dido doista može izmamiti i pokoju zbiljsku suzu…

Jedinstvena Makedonka

A kad se opet mirno prepustimo ushićenosti apstraktnom glazbenom ljepotom, najednom će nas duboko potresti i stara makedonska pjesma So maki sum se rodila”; ta ispovjedna balada smjerno je otpjevana jednim izvanvremenskim ženskim glasom, koji prodire u samu koštanu srž…

Posrijedi je makedonska pop-diva Kaliopi, koja se i u ovom biranom pjevačkom društvu ispostavlja bogomdanom pjevačicom: kakav li je to samo glas, kakav legatissimo, kako podatno fraziranje, kakvi filigranski melizmi?!… U popratnom komentaru ovoga izdanja Karamazov je napisao: “Uvijek sam nastojao da mi lutnja pjeva, no kad bih bio pjevač, jedino bih želio - pjevati poput Kaliopi!” Naš bezrezervni supotpis Edin Karamazov dobiva i za pjev svoje lutnje i za pjevanje jedinstvene Makedonke Kaliopi Bukle.

Izvor: Jutarnji hr Zlatko Madžar