APLAUZ ZA POVRATAK VELIKANA ZG ŠKOLE CRTANOG FILMA

Nebojša Đorđević    Film, Vesti

Animirani je program pristojan ali pomalo dosadan. Eksperimentalni je patio zbog niza selekcijskih problema

ZAGREB - Nedeljko Dragić, veliki klasik zagrebačke škole crtanog filma, otišao je iz Zagreba početkom devedesetih. Otjerala ga je tadašnja politička klima, a prekinuo je i svaku profesionalnu vezu s gradom u kojem je stekao profesionalnu slavu. Vratio se nakon gotovo dvadeset godina.

Na Danima hrvatskog filma danas je predstavio prva dva filma iz svoga projekta “Rudijev leksikon” i dočekao aplauz polupunog SC-a. Taj zakašnjeli come back bio je ono po čemu ćemo ponajviše pamtiti četvrtak na DHF-u.

“Rudijev leksikon” ambiciozni je projekt koji bi se trebao sastojati od 365 (!) jednominutnih filmova za svaki dan u godini. Filmovi će pratiti dogodovštine Dragićeva “svatkovića” Rudija, počivat će na kratkom gegu, a rađeni su u Dragićevoj staroj, crtački karikaturalnoj maniri. U SC-u smo vidjeli prva dva filma iz ciklusa, a na osnovi njih teško je steći pravi dojam o cjelini. No, Dragića nam je, kako god bilo, drago vidjeti doma.

Najdomljiviji Nola

Što se animiranog programa u cjelini tiče, on bi se mogao opisati kao pristojan, doličan, ali pomalo dosadan. Vidjeli smo 13 filmova koje karakterizira solidna vizualna kultura, ali - kako to u našoj animaciji često biva - ne baš i pripovjedačka umješnost. Najboljim filmovima programa predstavili su se novi autori - N. Marasović sa svojim metaforičkim, egzistencijalističkim “Trkom” te D. Kokić s halucinantnom analizom birokracije “Noćna mora”. Valja spomenuti još i zgodni geg-film “Tišina” veterana Borisa Dovnikovića, a najveće je razočaranje pretenciozni i konfuzni “Kristobal Colon” D. Gačića i Lj. Đokića.

Eksperimentalni program, prikazan u četvrtak, patio je od puno selekcijskih problema. Baš kao što su neki eksperimentalni filmovi završili među dokumentarcima, tako su i u “eksp” rubriku dospjeli mnogi kojima tu nije mjesto, bilo jer to nisu žanrovski, bilo zato što su loši. Program je donio nekoliko zanimljivih naslova, poput “Distances” L. Resnick ili “Novembra” B. Greinera. Najdomljiviji je bio “Foto atelje” Lukasa Nole. Nakon dva prilično slaba igrana filma, Nola se predstavio dojmljivim i jezovitim kratkim filmom koji je snimljen mobitelom, a moglo bi ga se opisati kao križanac “Inland Empire” i ranog Zafranovića.

Pretenciozni Radić

Eksperimentalni program donio je među ostalim i film “Samo je zemlja ispod ovog neba”, redateljski debi kritičara Damira Radića. Najavljivan kao šokantno i radikalno hardcore iskustvo, zapravo može biti šokantan samo onome tko nikad nije bio u kvartovskoj videoteci. U svom kompilacijskom radu Radić montira kadrove općepoznatih art-filmova (”Bitka na nebu” C. Reygadasa i “Brand Upon A Brain” G. Maddina) s pornografijom s interneta.

Kako ne bi izgledala kao obična pornofilska privatna kompilacija, Radić u sve to montira nekakve kadrove gradilišta i kranova pa film najednom postaje “eksperimentalnim”. Neopisiva pretencioznost, ukratko, susreće se kod Radića s banalnom olakošću.

Izvor: Jutarnji hr Jurica Pavličić