RUŽNA ODELA SAMI SMO SEBI SKROJILI

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

Političari vulgarno koriste popularnost naših umetnika u svojim predizbornim kampanjama i kada završe grabež finansijski isplativih resora, prema kulturnoj politici se odnose kao prema neželjenom detetu - kaže za „Blic nedelje” Kokan Mladenović, pozorišni reditelj i nekadašnji direktor drame u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Dok naši političari decenijama najavljuju usvajanje zakona o kulturi, ne registruju urušavanje kulturnih institucija od najvišeg nacionalnog značaja.

Šta je razlog velikog broja ostavki čelnih ljudi najvažnijih institucija kulture u Srbiji?

- Odsustvo zakonske regulative koja bi omogućila da istaknuti umetnici u nacionalnom teatru ili filharmoniji budu adekvatno finansijski nagrađeni. Sa mesta direktora drame u Narodnom pozorištu u Beogradu otišao sam jer nisam mogao da finansijski nagradim istaknute i važne umetnike u svim ansamblima. Njihovo stvaranje je potpuno obezvređeno velikim brojem zabušanata i statista. Bez jasnih zakonskih rešenja i podrške Ministarstva kulture, i svaki naredni upravnik nacionalnog teatra biće žrtva bandoglave sindikalne većine koja je svoju lenjost i nesposobnost institucionalizovala još u doba samoupravljanja. Njih je nemoguće izuzeti iz organizacionih okolnosti stvaranja predstave. Ivan Tasovac je ozbiljan umetnik, ali i jedan od najsposobnijih menadžera u kulturi u našoj zemlji i ipak nije uspeo da skrene pažnju na ogromne uspehe orkestra koji je predvodio. Nije pristao da ćuti i otišao je uz blazirano ignorisanje države kao da Filharmonija nikome nije potrebna u ovoj zemlji. Ljudi ne žele više da svojom energijom i ugledom pokrivaju katastrofalan odnos države prema institucijama kulture. Demoralisani su.

Šta bi trebalo da sadrži nova kulturna politika u Srbiji?

- Sve što nije od vitalnog nacionalnog interesa država mora da prepusti tržišnim zakonitostima. Takva situacija je neminovna uprkos predviđanjima da će tada nastati ozbiljni lomovi u našoj kulturi. Tada će se glumci nacionalnog teatra naći u povlašćenom položaju jer su vrhunski umetnici. Oni u takvim okolnostima neće imati potrebe da ponižavaju status glumaca rasprodajući svoj talenat snimajući vulgarne, neduhovite, bofl televizijske serije. Isto važi za filharmoničare, članove baleta. Država mora da zaštiti i nacionalni muzej i biblioteku. Sve ono što je reprezentativno i predstavlja je suštinski.

Koje rešenje bi bilo najbolje za pozorište?

- Ugovorima glumci treba da budu vezani na određeni vremenski period samo za rad u pozorištu i da mu se posvete i koncentracijom i talentom. Danas svi nešto snimaju, pa su priprema pozorišne predstave i sastavljanje mesečnog repertoara često nemoguća misija. Pozorište se danas ozbiljno kompromituje, pre svega zbog okolnosti u kojima nastaje. Zato je neophodno veliko spremanje u srpskoj kulturi.

U novoj predstavi „Stradija”, po tekstu Svetislava Basare, na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu problematizujete dezorijentaciju i podanički odnos građana prema svojim političkim vođama…

- Domanović se nije bavio politikantskom, već društvenom, otrežnjujućom satirom koja podjednako izvrgava ruglu sve. Naš narod na mig vođe menja raspoloženje od euforije do bezizlaznog očaja. Svi smo podjednako krivi za sve što nam se događa. Ružno odelo koje nosimo skrojili smo sami sebi jer se u Srbiji nije dogodila lustracija i ozbiljno razračunavanje sa ljudima koji su divljali u našoj prošlosti. Pre nekoliko dana je jedan od ministara u aktuelnoj vladi rekao da je Slobodan Milošević heroj našeg srpskog naroda. Ubice i glasnogovornici iz Miloševićevog vremena obavljaju važne funkcije u državi, što je dokaz opšteg nemorala koji se krije pod plaštom državnog interesa. Jedini interes političke elite u Srbiji je da tranzicioni kapital preusmeri u privatne džepove. Vulgarni kompromis ubica i žrtava na kojem opstaje naša Vlada nije način da uđemo u red razvijenih, modernih, organizovanih društava.

Zašto je Domanovićeva satira aktuelna i danas?

- Zato što se u celom jednom veku nisu promenile suštinske devijacije našeg društva. Prošli su različiti politički sistemi, ali smo se uvek trudili da destrukcijom određujemo sopstvenu budućnost.

Parlament doveden do apsurda

Da li je moguće bilo kakvim javnim pritiskom uticati na savest političkih elita kod nas?
- Nakaradnim i neodgovornim ponašanjem, poslanici u Srbiji su ideju parlamentarizma doveli do apsurda. Besmislene vulgarnosti i njihov politički nemoral u najstrpljivijim poštovaocima demokratije bude želju za apsolutizmom i državnim udarom. To je polusvet koji je potrošio mnogo vremena u našim životima.

Izvor: Blic Online A. Nikolić Foto:Ž. Šafar

BEOGRADSKI PISAC U NAJVEĆOJ KNJIŽARI NA SVETU

Mirjana Stanojevi?    Dijaspora, Knjige, Vesti

Nekadašnji jugoslovenski novinar dugog staža, a danas kanadski književnik i publicista Dragan Todorović predstavio je svoj prvi roman u “najvećoj knjižari na svetu”, u Torontu.

Roman “Dnevnik prekinutih dana” (Diary of Interrupted Days) objavila je u tvrdom povezu na engleskom jeziku jedna od najvećih izdavačkih kuća u Severnoj Americi i svetu, “Rendom haus”.
Isti izdavač ranije je štampao obimno (400 strana) publicističko-memoarsko Todorovićevo delo “Knjiga osvete-Bluz za Jugoslaviju” (The Book of Revenge -Blues for Yugoslavia).
Pre dve godine, prvi put u novijoj istoriji Kanade, dobitnik jedne od najznačajnijih nacionalnih književnih nagrada u toj zemlji koju dodeljuje neprofitna organizacija za podršku piscima “Autorski trust Kanade”, bio jedan pisac poreklom iz Srbije - Dragan Todorović.

“Knjigu osvete - Bluz za Jugoslaviju” objavio je prošle godine na srpskom jeziku izdavač iz Beograda “Dobar naslov”.

Novi Todorovićev roman “Dnevnik prekinutih dana” je 272 strane duga, dvoslojna, potpuno fiktivna priča, ali su događaji između 1992. i 1999. godine istiniti. To je ljubavna priča o troje ljudi koja se odvija između tri grada - Beograda, Toronta i Amsterdama. Svi su Beograđani, roman je beogradski, ali u istoj meri i kanadski - uslovno rečeno nadnacionalan.

Drugi narativni sloj uključuje borbu za ličnu slobodu, za pravo izbora.

Pisac u knjizi takođe obrađuje i univerzalnu, ali i ličnu temu egzila, jer se 1995. iz Beograda odselio u Toronto. Roman je realističan, ali je autorski metod postmodernistički, uključuje i fragmentarno i kolažno.
“U najdužem periodu života, kao novinar, treniran sam da prenosim istinu i izbegavam nadgradnju faktografije. Primetio sam, međutim, da danas živimo u vremenu u kome istina nije jedna, nije celovita nego slojevita. Postoje razni slojevi istine: podistina, nadistina, doistina. Literatura je bolja ‘hronika’ takvih vremena nego novinarstvo”, kaže u izjavi za Betu Dragan Todorović.

“U središtu moje priče nalazi se jedna laž. Ta laž počinjena je prećutkivanjem dela istine. I ta tehnika je zapravo tehnika političke manipulacije. Želeo sam da dekonstruišem laž, ali i istinu jer se više ni istini ne može bezrezervno verovati”, dodao je Todorović.

Roman “Dnevnik prekinutih dana” počinje i završava se scenom u kojoj jedan od likova, tokom NATO bombardovanja 1999. godine, stoji na jedinom mostu koji vodi do kuće.
Promovisan je u Torontu baš u vreme obeležavanja desetogodišnjice bombardovanja SR Jugoslavije.
“Bombardovanje nije samo fon već jedan od ključnih faktora koji utiču na ‘radnju’ romana. Terminom promocije nisam želeo da podvučem tu činjenicu, ali simbolika postoji”, zaključio je Dragan Todorović.
“Dnevnik prekinutih dana” objaviće ove godine i jedan od najvećih mađarskih izdavača “Europa Konyvkiado”
.

Ovog proleća u Hrvatskoj “Naklada Uliks” iz Rijeke izdaje Todorovićevu knjigu “Pjesme uz koje ne plešem” - zbirku priča i eseja originalno objavljivanih pre dve decnije u magazinu “Rock”.

Rođeni Kragujevčanin i dugogodišnji Beograđanin Dragan Todorović bio je poznati novinar (magazini “Non” i “Rock”, televizijskih stanica “Treći kanal” i “Art kanal”, radio “Politika”) koji se bavio fenomenima masovne kulture.
U Torontu je bio glavni urednik jedne radio stanice, a kao slobodni novinar sarađivao je u velikim kanadskim dnevnicima i magazinima. Za državni kanadski radio Si-bi-si (CBC) snimio je dva zapažena radiofonska dela. U Kanadi i SAD više puta je nagrađivan za multimedijalna ostvarenja.
Od septembra 2005. sa porodicom živi u Engleskoj.

Izvor: Blic Online/Tanjug

KONCERT U SARAJEVU JE JEDNO OD NAJDUBLJIH SJEĆANJA

Nebojša Đorđević    Muzika, Vesti

Čuveni italijanski dirigent govori zašto se želi ponovo vratiti u Sarajevo…

Jedan od najslavnijih i najeminentnijih dirigenata današnjice maestro Rikardo Muti (Riccardo) nastupio je u Sarajevu poratne 1997. godine, dirigirajući čuvenim orkestrom Milanske skale. Dvanaest godina kasnije odlučio se vratiti u Sarajevo.

Naime, 13. jula u dvorani Zetra bit će održan, kako je već u Rimu najavljeno, spektakularni koncert slavnog maestra s orkestrom i horom “Maggio Musicale Fiorentino”, čime će organizator ovog događaja Ravena Festival proslaviti 20 godina, a kamere televizije RAI prenijeti u cijeli svijet.

Ekskluzivni intervju sa Rikardom Mutijem uradili smo u Rimu, nakon pres-konferencije, na kojoj je, uz ministra kulture Italije Sandra Bondija i umjetničku direktoricu Ravena Festivala, inače dirigentovu suprugu Kristinu Macavijani Muti (Cristina Mazzavilani), italijanskim novinarima predstavljen sarajevski koncert “Putevi prijateljstva”, koji je svake godine od 1997. do danas održavan u drugom gradu.

Ideja za ovaj koncert potekla je upravo od Vas. Šta Vas je potaknulo na povratak u grad koji i danas pamti Vaš i nastup Milanske skale?

- Mislim da je nakon toliko godina važno vratiti se u Sarajevo kako bismo potvrdili naše emocije prema Sarajevu koje smo imali 12 godina ranije. Sve je počelo u Sarajevu, ovaj naš put prijateljstva. Tako da je Sarajevo simbol onoga što smo radili u drugim gradovima s problemima i teškim situacijama. Mislim da je pravo vrijeme da dođemo u Sarajevo i ponovo potvrdimo naše prijateljstvo. To je zapravo jedna vrsta potvrde.

Vaša supruga je nedavno boravila u Sarajevu i bila, kako nam je tada rekla, iznenađena pozitivnim promjenama. Imate li Vi neka očekivanja?

- Vidjet ću kad dođem i radujem se što ću doći. Jer, koncert u Sarajevu je jedno od najdubljih i najživljih sjećanja u mom umjetničkom životu. Čak i u privatnom, mada ja generalno ne govorim o svojim privatnim osjećanjima.

Šta sarajevska publika može očekivati od Vas i Vašeg orkestra 13. jula?

- Prošlog puta smo došli sa Milanskom skalom, a ovoga puta dolazim sa orkestrom i horom “Maggio Musicale Fiorentino”, što je jedan od najvažnijih festivala i teatara u Italiji. To je bio moj prvi teatar, postao sam muzički direktor “Maggio Musicale Fiorentino” 1968. godine. Tu sam napravio svoj solistički debi. Dakle, u pitanju je drugi orkestar i drugi hor i oni su jako dobri.

Program koji sam s Milanskom skalom izvodio u Sarajevu, sjećam se, bio je baziran na Betovenovoj (Beethoven) “Eroici” i to je bila neka vrsta prepoznavanja heroizma ljudi iz Sarajeva. I zato smo odlučili da ponovo sviramo istu simfoniju. Ovo nije ponavljanje programa, nego je ova simfonija vrlo simbolična. Ona je 1997. izazivala osjećaje tuge i nade, a danas, pošto je Sarajevo ponovo rođeno, siguran sam da će potaknuti osjećaje heroizma.

Koncert će biti održan dva dana nakon godišnjice genocida u Srebrenici. Među učesnicima koncerta bit će i hor djece iz Srebrenice. Da li na taj način želite prenijeti poruku i o Srebrenici?

- Poruka koju nosimo generalno, u Sarajevo, Jerusalem, Istanbul, Bejrut je univerzalna. Poruka je za svakoga u svakom trenutku i na svakom mjestu. Sve što je vrijedno naše namjere, ljubavi i prijateljstva, uključeno je u ovaj koncert.

Vaš koncert su podržali najviše državne instance, italijanski predsjednik, ministar za kulturu, s jedne strane, i član Predsjedništva i svi nivoi vlasti u BiH. Da li to znači da ovaj kulturni događaj uspostavlja i dobre odnose između ove dvije zemlje?

- Također, mislim da će u Sarajevo na koncert doći ministar vanjskih poslova Italije. Prijateljstvo je i prijateljstvo između dvije zemlje, a ono nudi nadu i za prijateljstvo u svijetu, što je mnogo teži cilj za postići. Mi smo išli zemlju po zemlju. Sarajevo je najvažnije u našem dugom putovanju i to je razlog zašto sam se odlučio vratiti. Sjećanje na taj koncert će ostati sa mnom do zadnjeg dana mog života. Zbog ljudi, atmosfere, osjećaja nade, očiju ljudi koje nikad neću zaboraviti.

Tako mi je drago da ću se vratiti i da ću ovoga puta vidjeti kako se ljudi smiju. To ne znači da ću ja uraditi nešto posebno, ali sam veoma ponosan da smo među prvima došli vama i rekli: Mi smo vam prijatelji.

Godine 1997. “Dnevni avaz” je kulturnim događajem proglasio upravo Vaš koncert sa Milanskom skalom. Čuvate li naše priznanje?

- Naravno da ga imam još uvijek, zašto bih ga odbacio. Važno mi je isto onoliko koliko je koncert bio važan svim posjetiocima koji su te večeri bili s nama.

Vi nastupate u najprestižnijim muzičkim i opernim centrima. Ima li razlike u nastupu pred publikom u Parizu, Londonu, Njujorku i Sarajevu, naprimjer?

- Razumijem na šta mislite. Zaista nema. Muzika je svugdje važna. Ja nikad ne razdvajam koncerte niti ih rangiram po nekoj važnosti. Naprimjer, nije tačno da u Londonu, Njujorku ili Beču sviram sa više entuzijazma. Muzika koju sviram je radi muzike i ljudi. Sarajevo je dio zemlje koja je vrlo muzikalna svakako. Ako je koncert u Njujorku ili Abraski ili Ajovi, manjim gradovima, za mene je potpuno iste važnosti.

Ne sviram drugačije u odnosu na važnost grada. Za mene je svaki čovjek važan. Inspiracija je uvijek ista. Ponekad u manjim mjestima, u kojima ljudi ne hodaju s nosom uvis, gdje su jednostavniji i žele čuti muziku i dobiti poruku, znamo svirati bolje.


Izvor: Dnevni Avaz Anila GAJEVIĆ

ZVEZDA ZA KRSTU ŠKANATU

Nebojša Đorđević    Film, Vesti

Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma, 56. put od 30. marta do 3. aprila

Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma, 56. put, pod sloganom „Kratak spoj”, počinje večeras svečanim otvaranjem u biskopu „Balkan” i takmičarskim programom iz međunarodne selekcije. Uoči otvaranja, na pločniku ispred bioskopa biće otkrivena zvezda Krste Škanate, legende jugoslovenskog dokumentarnog filma. Škanatina zvezda biće treća na uspostavljenom „Bulevaru zvezda” i tik uz dve postojeće, reditelja Živojina Pavlovića i glumca Danila Bate Stojkovića.

Na ovoj svečanosti, kojom kolege iz srpske kinematografije odaju posebnu počast osamdesetpetogodišnjem autoru filmova, koji su širom sveta proslavili „beogradsku školu” dokumentarizma, biće prisutan i Krsto Škanata. Od 1953, kada je u produkciji Zastava filma snimio „U senci magije”, Škanata je svojim remek-delima proslavio srpsku i jugoslovensku kinematografiju. Filmovi koje je režirao, nastali pre više od pola veka, ni danas nisu ništa izgubili od svoje umetničke snage, angažovanosti i aktuelnosti. Dela kao „Odričem se sveta”, „Uljez”, „Prvi padež- čovek”, „Ratniče voljno”, „Teroristi”, „12 meseci zime”, „Hvala na slobodi”… postala su poslednjih decenija sastavni deo udžbenika iz istorije i estetike dokumentarnog filma, ne samo u Srbiji veći širom Evrope i sveta. Ime Krste Škanate sinonim je za angažovani dokumentarni film i van granica Srbije.

Dokumentrani, kratki igrani, animirani i eksperimentalni filmovi u domaćoj i stranoj takmičarskoj selekciji, ali i specijalni programi, prikazivaće se osim u „Balkanu” i u Dvorani kulturnog centra i Kinoteci. Filmovi iz takmičarskog programa podeljeni su u blokove prema žanrovima. Među specijalnim programima je izbor filmova ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno delo Festivala Miće Miloeševića, a tu su i animirani finski filmovi, program najboljih evropskih filmova - Prix VIP Europe, izbor filmova sa Festivala dokumentranog filma u Marselju, kao i Sećanje na Veljka Bikića, program filmova Latinske Amerike i specijalne projekcije o slučaju Dade Vujasinovići o pet godina obnove manastira Hilandar. Film o Bitlsima, „All Together Now” biće prikazan dan po zvaničnom završetku Festivala, u tri projekcije u DKC. Karte za ovaj film su 200 dinara, dok je za sve ostale projekcije Festivala cena pojedinačne karte 100 dinara. „Kratki metar” svečano će biti zatvoren 3. aprila u 19.30, u Pozorištu na Terazijama proglašenjem pobednika, dodelom nagrada i projekcijom nagrađenih filmova.

Izvor: Danas I. Matijević

HAŠANI PONOSNI NA SVOG BRANČILA

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

Prije četvrt vijeka, 26. marta, sopstvenom voljom okončao je život akademik Branko Ćopić, jedan od najplodnijih i najčitanijih srpskih književnika.

Rodni Hašani u živim uspomenama i po mnogo čemu čuvaju sjet na svog velikana. Potvrdila je to prekjuče, prilikom posjete delegacije Fondacije “Branko Ćopić” Banja Luka rodnim Ćopićevim Hašanima, osnovka Jovana Gambiroža, recitujući stihove svog zemljaka.

- Već dobro znana manifestacija “Ćopićevim stazama djetinjstva” od ove godine trajaće bar pola godine i ta nas je odluka, da je napravimo drugačijom, programski bogatijom, dovela danas ovdje. Podsjećajući se našeg Brančila, zavjetujemo se na vjekovječnost čuvanja veličine lika i djela tog književnika - kazao je prilikom polaganja cvijeća i vijenaca ispred Ćopićeve biste Mladen Kotur, načelnik opštine Krupa na Uni.

O Ćopiću je govorio mr Svetozar Ličina, predsjednik spomenute fondacije, đaci učiteljice Dušanke Dakić priredili su prigodan program, a stihove je kazivao književnik Ranko Preradović.

- Uoči rata škola je imala 300 đaka, a kada sam se poslije rata vratila, zatekla sam svega četvoro djece. Danas ih je 16 u petorazrednoj školi, gdje na sve načine nastojimo da očuvamo uspomene na Ćopića - veli učiteljica Dakić, obradovana činjenicom da je prije koji dan dobila unučicu, što je doprinos više bogatstvu Hašanaca, kojih danas u osamdesetak povratničkih domova živi jedva 300.

Obogativši uspomene na Ćopića, njegovi suseljani i gosti podsjetili su se i na taj tragični 26. marta, kada je Ćopić skočio u vjekovječnost.

- Izabravši sam svoj kraj, shvativši da je, zapravo, njegov kraj onog trena kada je osjetio nemoć pisanja, Branko Ćopić je i na ovaj način potvrdio svoju veličinu i znanu grmečku odlučnost i snagu. Na nama je da ga ne zaboravimo - dodao je mr Svetozar Ličina.

Posjeta je započela višemjesečne sadržaje i programe “Ćopićevih staza djetinjstva”, koje će od 10. do 12. oktobra biti završene u Hašanima.

Izvor: Fokus V. Babić