DESET NAJBOLJIH FILMOVA 2008.

Nebojša Đorđević    Film, Vesti

Poslednji u nizu filmova o čoveku-slepom mišu Betmenu - Mračni vitez - našao se na vrhu liste deset najboljih filmova 2008. godine, po oceni Američkog filmskog instituta (AFI). Milk sa Šonom Penom u ulozi prvog američkog političara koji je otvoreno priznao da je homoseksualac i Neobičan slučaj Bendžamina Batona s Bredom Pitom (Brad Pitt) u glavnoj ulozi - takođe su uvršteni u listu AFI-ja. Među najboljim ostvarenjima 2008. godine su i animirani film Voli, Gran Torino Klinta Istvuda, filmska adaptacija stripa Ajron men i nezavisni filmovi Zaleđena reka i Vendi i Lusi. Frost/Nikson i Rvač zaokružuju AFI-jevu listu koju saopštava žiri sastavljen od režisera, filmskih kritičara i akademika.

Izvor: Građanski list

IZLOŽBA “PORTRET IZMEĐU REALNOSTI I IMAGINACIJE” U VALJEVU - PREDSTAVLJENA DELA I KNJAŽEVAČKIH SLIKARA

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

- Dragoslav Živković

U Modernoj galeriji u Valjevu otvorena je izložba (13.12.2008.) «Portret između realnosti i imaginacije» sa idejom da se skrene pažnja na portretisanje, skoro zaboravljenu slikarsku disciplinu. Na ovoj izložbi predstavljeni su portreti i autoportreti nekih od najznačaknijih srpskih slikara, kao što su: Miodrag Dado Đurić, Leonid Šejka, Ljubica Mrkalj, Ljuba Popović… Ima ih ukupno 22, a među su i knjaževački slikari Dragoslav Živković i Branislav Marković, čija su dela, takođe izložena.

Autori koncepta izložbe i tekstova za katalog su Ljuba Popović i Svetislav Basara.

IZABRANI NAJSEKSI PAROVI FILMSKE UMETNOSTI

Mirjana Stanojevi?    Film, Vesti

Entertainment Weeklly je napravio anketu među stotinjak filmskih djelatnika, glumaca, redatelja i producenata, koji su odabrali najseksipilniji filmski par. Prvo je mjesto pripalo Georgeu Cloneyju i Jennifer Lopez za kemiju koju su pokazali u filmu ‘Out Of Sight’. Drugo mjesto se odnosi na film snimljen davne 1940. godine, zove se ‘His Girl Friday’, a njemu su svu svoju seksipilnost pokazali Cary Grant i Rosalind Russel. Treći je film o vezi Brada Pitta i Angeline Jolie, koji su tokom snimanja filma ‘Mr. & Mrs. Smith’ započeli i pravu vezu. Četvrto mjesto je pripalo filmu ‘Body Heat’ iz 1981. godine s Williamom Heartom i Katlhen Turner, dok se na petom mjestu smjestio ‘Bull Durham’, u kojem su svoje nježnosti pokazali Kevin Costner i Susan Sarandon.

Ostatak do desetog mjesta pripao je filmovima:
6. Don’t Look Now (1973)
7. Y Tu Mama Tambien (2001)
8. The Last of the Mohicans (1992)
9. A Walk on the Moon (1999)
10. Before Sunset (2004).

Izvor: e - novine net

SEKS PRODAJE KNJIGE

Nebojša Đorđević    Knjige, Kultura

Spisateljica smišlja fabulu za novi roman: Katie Price u stvaralačkom zanosu
PHOTO: www.oumwashtenaw.org

Sve je više knjiga koje se prodaju seksom. Ponekad je seks sam sadržaj knjiga, ponekad su to seksualni skandali, ponekad rušenje društvenih tabua o seksu, ponekad se seks koristi samo za promociju, primjera je mnogo i svakog dana sve više. Razmišljam o tome da bih mogao složiti priručnik „Kako se koristiti seksom za prodaju knjiga?” - zvuči kao nešto sasvim zgodno za putujuće trgovce knjigama

Američki knjižari za hitove koriste izraz „rainmaker” (prizivač kiše, engl) i pri tom misle na fenomen koji je iznimno važan za opstanak i razvoj knjižarstva, ali i cjelokupnog života knjige. Naime, hitovi u knjižare dovode i one koji prije nisu svraćali u knjižaru. Hitovi omogućuju knjižarima da se pripreme za primanje novih, nevinih duhova koje će zarobiti u tom mračnom zavodljivom svijetu gdje su svi umornih očiju, a televizijski ekrani se prekrivaju paučinom. Kao da smo u „Zoni sumraka”, zar ne?

Naravno, ovaj retorički suvišak je i posve netočan - knjižare su danas svjetlije nego ikad, a ekrani se itekako koriste za promociju knjiga. Ipak, točno je da hitovi dovode nove ljude u knjižare. Uzmimo za primjer tri naslova u posljednjih nekoliko godina hrvatskog knjižarstva.

Prvo, tu je famozni „Da Vinčijev kod”. Ta je knjiga u knjižare uvela tisuće kupaca koji nikad ranije nisu zavirili u nj, a sve zbog fame da taj loš krimić razotkriva tisućljetnu zavjeru koja se nadvila nad svjetsku judeokršćansku zajednicu. Mnogi su nastavili s čitanjem uzevši u ruke druge romane Dana Browna, a neki i „Svetu krv, sveti gral”, knjigu koju je po ženinoj preporuci Brown tako lukrativno prepisao, a potom autore još i odrao na sudu izbjegavši sve njihove optužbe. Jadni Richard Leigh i Michael Baigent na kraju su morali platiti troškove suđenja i ostali bez ogromnog dijela svoje zarade (koja je, istinabog, narasla zahvaljujući Brownovu hitu). Zainteresiravši se za temu, neki su nastavili s čitanjem i postali redoviti kupci knjiga.

Drugi sličan fenomen, iako pokrenut s posve druge strane, bila je knjiga „90-dnevna dijeta” slovenskih autorica Brede Hrovat i Mojce Poljanšek. To je zapravo, prva prava hit dijeta u Hrvatskoj. U knjižarama su stvari došle dotle da su knjižarima njima dotad nepoznate žene odmah s ulaza postavljale pitanje: „Imate li onu knjigu?” I odmah je bilo jasno o čemu je riječ. Uslijedio je nastavak, a zatim druge dijete i prodajna niša je ustanovljena.

Treći fenomen je posve nov, a ovih dana i prilično aktualan, to je knjiga Nives Drpić, zvane Nives Celzijus, naslovljena „Gola istina”. Naravno, ovdje se obećanje svodi na masne tračeve i najavu seksa. A seks je svakako najbolji poticaj na kupnju u ovom poživinčenom svijetu.

Zapravo, godinama dnevno prateći svjetske knjiške vijesti uviđam kako je sve više knjiga koje se prodaju seksom. Ponekad je seks sam sadržaj knjiga, ponekad su to seksualni skandali, ponekad rušenje društvenih tabua o seksu, ponekad se seks koristi samo za promociju, primjera je mnogo i svakog dana sve više. Razmišljam o tome da bih mogao složiti priručnik „Kako se koristiti seksom za prodaju knjiga?” - zvuči kao nešto sasvim zgodno za putujuće trgovce knjigama.

Od prostitucije do bestseler liste: Raquel Pacheco
PHOTO: www.clubedacalcinha.com.br

Tako je Raquel Pacheco u svega dva mjeseca od prostitutke s do pet mušterija dnevno u stanu u predgrađu Sao Paula postala tražena spisateljica. Ulično ime bilo joj je Bruna Surfistinha, ili Bruna Surferica. U međuvremenu je napustila taj posao i postala autorica uspješnice koja dan provodi na razgovorima s novinarima, promocijama svoje knjige na radiju i nastupima na kasnonoćnim programima na televiziji.

Njena knjiga „El dulce veneno del escorpión” („Slatki otrov škorpiona”) živopisan je prikaz tri godine koje je dvadesetjednogodišnja Pacheco provela prodajući svoje tijelo za novac. Napisano jezikom tinejdžerke iz srednje klase Sao Paula, knjiga je dijelom dnevnik, dijelom blog, a nudi i savjete za čitatelje koji si žele začiniti spolni život. Za svega mjesec dana prodano je tridesetak tisuća primjeraka.

Seksualnost je definitivno najbrži put za označavanje knjige u pokušaju da ju se što bolje proda. No, to često nije dovoljno, a nije ni lako dobro pisati o seksu. Pogledajmo samo primjer španjolske književnosti.

Još 1978. godine, nakon Frankove smrti, kad su Španjolci poludjeli za svime što je nosilo naznaku seksualnog, osnovana je nagrada „La sonrisa vertical” (Vertikalni osmijeh). Nagrada je ustanovljena iz uvjerenja kako stotine i stotine erotskih romana, potajno napisanih, leži skriveno u domovima pisaca koji su ih se bojali objaviti za četrdesetgodišnje Frankove vladavine. Nagrada je uključivala i dvadeset tisuća eura. Ali, negdje nakon dvehiljadite, upada u probleme. Prvo dvehiljade druge, a potom i dvehiljade četvrte, nagrada nije dodijeljena. U drugom slučaju svi radovi pristigli na natječaj bili su očajni. Tako je barem tvrdio žiri, objašnjavajući kako niti jedno od stotinu pedeset i dva djela „nije niti dovoljno erotično, niti uopće dobro napisano”.

Nakladnik Tusquet, organizator nagrade, tad je prekinuo s njezinim dodjeljivanjem iako je u povijesti lansirala nekoliko svojih pobjednika u svijet „ozbiljne” književnosti: Almudena Grandes i Eduardo Mendicutti samo su neki od njih. Grandes je dobitnica nagrade 1989. godine za knjigu „The Ages of Lulu”. Ova je priča o ženskoj opsjednutosti seksom i eksperimentiranjem u istom, prevedena na dvadeset jezika i ekranizirana u režiji Bigasa Lune.

Očigledno pravi erotski romani nikada nisu postojali ili se pisci nisu mogli tako lako osloboditi straha, jer je prvih nekoliko godina žiri bio zatrpan djelima u kojima se falus borio s anđelima, nosio masku ili, pak, bio obučen u toreadora. I među djelima pobjednicima moglo se svašta naći, tako da je jedna od nagrađenih priča o homoseksualnoj vezi između Sherlocka Holmesa i doktora Watsona vjerojatno slovila za jednu od konvencionalnijih.

Vjerojatno fenomen najsličniji našoj Nives Celzijus jeste knjižni uspjeh britanskog modela Katie Price, poznatije kao Jordan. Ona je, naime, svojedobno priznala kako nije pročitala niti vlastitu autobiografiju, ali je zato potpisala unosan ugovor za pisanje dva romana i nove biografije.

PHOTO: www.fantasticfiction.co.uk

Random House potpisao je s dvadesetsedmogodišnjom Price ugovor nakon velikog uspjeha njene autobiografije „Being Jordan” („Biti Jordan”), koja se diljem svijeta prodala u više od pola milijuna primjeraka.

Biti Jordan” očarala je, navodno, čitatelje iskrenošću i otrovnim komentarima na račun seksualnih sposobnosti nogometaša, usprkos tomu što ju je jedan od kritičara nazvao „autobiografijom halucinatornih i odvratnih užasa”. Knjiga je, vjerovali ili ne, pobijedila uspješnicu Nelsona Mandele „Long Walk to Freedom” („Dug hod ka slobodi”) i u finalu British Book Awardsa našla se na visokom drugom mjestu - odmah iza autobiografije Billa Clintona. Našoj Nives nije data jednaka prilika, ovdje su se neki prestrašili i ponovo smo dokazali da možemo biti veći katolici i od pape, pa tako i biti veći puritanci od Engleza, u branši u kojoj ih inače u stopu pratimo prijevodima.

Zašto nabrajam sve te knjige koje vjerojatno neće čitati niti jedan čitatelj moje kolumne? Ili barem ne na javnom mjestu. Volim šund! Eto zašto.

No, da vas odmah i razočaram, nisam time htio priznati da skriven od ljudi vrijeme provodim čitajući ljubiće i kaubojce s kioska ili magazina za domaćice. Ne, moja sklonost šundu zasnovana je na ljubavi za izazovne, propitujuće, razotkrivajuće, zagonetne i angažirane knjige, mojom pravom knjiškom ljubavi.

Pre koju godinu pitala me majka da joj pomognem izabrati neku knjigu jer bi ponovo htjela više čitati, kao što je to nekad običavala. Poznata je ta dobna krivulja čitanja. Kulminacija je negdje potkraj osnovne škole i potom cijeli život opada broj onih koji čitaju knjige. Uprkos općem uvjerenju da umirovljenici imaju najviše slobodnog vremena, oni su zapravo najlošiji čitači, iako im je intelektualni angažman zdravstveno najpotrebniji i dokazano uspješan protiv staračke demencije i Alzheimera.

Odabrao sam joj kolumne Ante Tomića za zagrijavanje, pa serijal o Prvoj damskoj detektivskoj agenciji i tako dalje. Jer, čitanje je poput tjelesne vježbe, a imaju i istog protivnika - televizor. Kao što umrtvljuje i pasivizira tijelo, televizija ubija intelektualnu aktivnost. Umjesto interakcije i aktivnog traženja najboljeg odgovora na konfiguraciju tla, odnosno stvaranja umne slike pročitanog, televizija zatomljuje svako kretanje i intelektualni angažman. Ponuđeni zatvoreni i lako prepoznatljivi žanrovi brzo rješavaju neizvjesnost, pripremaju vas na „opuštajuću” glupost.

Nije lako odvojiti se od TV-a i prionuti na čitanje Becketta, Joycea ili Elfride Jelinek. Ne da nije lako, nije ni preporučljivo. To je kao da se nakon godina izležavanja pred televizorom bacite na tekwando spariranje u ringu. Gotovi ste i prije nego što počnete.

Nije lako biti Jordan: Katie Price
PHOTO: www.oumwashtenaw.org

Zato volim šund. On je prijelazna zona. Isti žanrovi, iste slavne osobe, isti tračevi, ali ovaj put u formi knjige. Možete ju odložiti, možete ju ponijeti, sami zamišljate slike, dublje se uživljavate, sami ubrzavate i usporavate, ne prekidaju vas reklame… Sve to knjižna forma donosi i polako u vama budi želju za nečim još malo napetijim i zahtjevnijim. I tu ste moji! Sljedeći korak vas vodi prema boljim, izazovnijim knjigama koje vam više vraćaju za vrijeme koje u njih uložite. A kad počnete uživati u bistrini svog uma, zamrzite šund romane i prezrete Nives Celzijus, zaboravit ćete da vam je upravo ona omogućila da se odlijepite od televizora.

P.S. Ipak, da bi se proces od šunda nastavio prema boljim knjigama i potpunijem knjiškom užitku, treba naići i na pravi savjet ili preporuku. A to je već problem koji narušava ovu idiličnu sliku.

Izvor: e - Novine Valerij Jurešić

NE DAJ SE NIVES

Nebojša Đorđević    Vesti


Čekajući Kiklopa: Nives Celzijus
PHOTO: STOCK

Prema rezultatima istraživanja koje je za T-portal.hr provela tvrtka Hendal Market Reseach na uzorku od 400 anketiranih, tek 33,5 posto građana Hrvatske čita knjige. Još lošije prošli su hrvatski romani. Tijekom godine, čitalo ih je 17,5 posto anketiranih

Kad je pukla vijest da bi Nives Celzijus mogla dobiti Kiklopa za hit godine svi su se brzo raspisali, pa je spisateljica Daša Drndić na upit novinara iz Večernjaka odgovorila protupitanjem: „Tko je Nives Celzijus?”, a Renato Baretić je pristao da se takva nagrada dodijeli svakome tko proda najviše knjiga. Arijana Čulina je na to spomenula razdoblje kad su njezinu knjigu optuživali zbog popularnosti, a Julijana Matanović podsjetila na FAK-ovsku prozivku Vedrane Rudan i Arijane Čuline, te kazala: „Sad ću biti pakosna pa ću samo dodati da je došlo vrijeme da i momci književnici iz polemike koju je uz pulski sajam pokrenulo nepozivanje Vedrane Rudan i Arijane Čuline sada kažu da su pogriješili, nisu znali kakva nas vremena očekuju.” Na to sve organizatori sajma koji dodijeljuje nagradu odgovaraju da se oni pouzdaju u objektivnost istraživanja čitanosti koju će utvrditi agencija za istraživanje javnog mnijenja. Ups. Istraživanje te agencije počiva na dobroj volji nakladnika i vrlo reduciranim informacijama o stanju na tržištu knjiga, što su već dokazali prošlih godina. Nikakve dosljednosti u toj metodi nema, a ne može je ni biti kad se nešto toliko obuhvatno kao tržište knjiga pokušava zahvatiti tek sporadičnim pregledom.

S druge strane, svega koji mjesec dana kasnije, T-portal - najbogatiji komercijalni web portal u Hrvatskoj, koji od ove godine dodijeljuje i sto tisuća kuna debelu nagradu za roman godine - platio je istraživanje o tome koliko čitaju građani Hrvatske. Podaci su, kao što smo se mogli i bojati, poražavajući. Rezultate možete provjeriti pobliže na stranici T-portala. No, evo jednog citata:

„Prema rezultatima istraživanja koje je za T-portal.hr provela tvrtka Hendal Market Reseach na uzorku od 400 anketiranih, tek 33,5 posto građana Hrvatske čita knjige. Još lošije prošli su hrvatski romani. Tijekom godine, čitalo ih je 17,5 posto anketiranih. (…) Od onih koji čitaju hrvatske romane, 2,5 posto pročitalo je jedan u godinu dana, 6,8 posto dva, 5,3 posto tri do pet, a više od pet romana pročitalo je 3 posto ispitanika.”

Uz ova dva „istraživanja” nije lako naći još neki izvor informacija o tome koliko se u Hrvatskoj zapravo čitaju knjige. Nema čak ni objedinjenih podataka na temelju informacija koje prikupljaju knjižnice. Svako malo neki medij se dosjeti da bi bilo veselo vidjeti koliko Hrvati čitaju, pa ih malo iznazivaju i razvesele se kako smo „kulturni”. Sličnu stvar je u svibnju 2004. poduzeo Večernjak kad je telefonskim istraživanjem anketirao četiri stotine i pedeset ljudi iz cijele Hrvatske i došao „do rezultata koji uopće nisu loši”. Tad je 46,9 posto Hrvata „priznalo” da je posljednjih šest mjeseci pročitalo neku knjigu. Najčitaniji su bili romani. Njih je voljelo pedesetak posto čitatelja knjiga.

Pad od gotovo trideset posto u svega četiri i pol godine vjerojatno ipak treba pripisati metodološkim pogreškama. Iako, malo je vjerojatno da je trend bio pozitivan.

No, za nas je od tih metodoloških pogrešaka u istraživanjima koje za svoje dnevne potrebe naručuju mediji mnogo važnija činjenica da ozbiljnih istraživanja o čitanosti jednostavno nema. Na Internetu možete pronaći tek rezultate jednog projekta tog profila s Filozofskog fakulteta u Osijeku - „Istraživanje čitateljskih interesa i informacijskih potreba djece i mladih”. Taj je projekt trajao par godina (2002-2005.) i uglavnom se malim sredstvima bavio prikupljanjem podataka o tome što klinci čitaju i kako. Potrudite li se, možete pronaći pokoji rad proizašao iz tog istraživanja. Uglavnom pokaže da djeca čitaju lektiru i to iz knjiga. No, nešto više, što bi moglo poslužiti kao osnova za analizu života knjige u Hrvatskoj, nećete naći.

Tipična spisateljica: Nives, hitmejker
PHOTO: STOCK

Prije nekoliko godina (2004/2005) provedeno je jedino ozbiljno istraživanje navika kupovanja knjiga u Hrvatskoj i ono je pokazalo da se udio odraslog stanovništva koje kupi barem koju knjigu godišnje kreće oko jedne trećine. Usporedimo li ovaj podatak s rezultatom istraživanja koje je platio T-portal, čini se da se situacija dodatno pogoršala. Naime, teško je vjerovati da je broj kupaca ostao na 33%, a da je pri tom broj čitača na istoj razini. Mnogo vjerojatnijim se čini da je broj kupaca manji od broja čitača, a to znači da se u ove tri-četiri godine dodatno smanjio broj ljudi koji kupuje knjige.

Malo kasnije, slično istraživanje provedeno je i u Srbiji. Tu su podaci bili nešto bolji. Čini se da je udio ljudi koji kupuju knjige u Srbiji gotovo pedeset posto veći nego u Hrvatskoj?! Mnogi bi se u Hrvata našli zatečeni ovakvom poredbom, zakinuti za zapadu prikačenu etiketu kulturne nadmoći.

Možda nam baš ova razlika i to iznenađenje daje signal gdje tražiti razloge zašto se ovakva istraživanja ne rade sustavno i potaknuta s najviše razine. Naime, ova usporedna istraživanja u Srbiji i Hrvatskoj financirala je Kraljevina Nizozemska uz pomoć Otvorenog društva. Koliko znam, u Srbiji je sudjelovalo i Ministarstvo kulture, ali u Hrvatskoj nije bilo slične pomoći.

U Hrvatskoj Ministarstvo kulture godišnje u tržište knjiga ubaci više od šezdeset milijuna kuna (oko devet milijuna eura), a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa još nekoliko puta toliko. Istovremeno, strukovna udruženja nakladnika okupljaju gospodarstvenike koji na tržištu knjiga okrenu preko milijardu i pol kuna godišnje (oko dvjesto milijuna eura). No, ni jednima ni drugima ne pada napamet baviti se sustavnim praćenjem učinaka svog rada u sferi knjige. Od 1990. naovamo niti jedno udruženje nakladnika ili ministarstvo nije financiralo neki projekt istraživanja čitanosti ili prodaje knjiga. I ne samo to, nisu uopće bili zainteresirani uključiti se u bilo koje od postojećih istraživanja, čak ni kad ih to nije ništa koštalo! To znam iz prve ruke.

Čujem danas uvjeravanja da se klima promijenila, ali o tom što bi moglo uskoro bit neću sad nagađat. Važno je što se događalo proteklih devetnaest godina, a događalo se posvemašnje ignoriranje činjenica. Sve je bilo isključivo prepušteno dojmu.

Možete li zamisliti kako proizvođač pelena na temelju dojma odlučuje gdje širiti plasman i u projektiranje kakvih pelena uložiti novce? Ili da Ministarstvo poljoprivrede na temelju dojma nastalog u razgovoru s najvećim zemljoradnicima odlučuje u koju poljoprivrednu kulturu će raspodijeliti poticaje? Dobro, možda sam pretjerao, možda su kod nas i druga ministarstva takva, ali teško da i druge gospodarske djelatnosti funkcioniraju jednako kao i nakladništvo. Tumarajući bez pravih informacija s tržišta i o čitanosti, nakladnici grade kompletiran sustav proizvodnje, plasmana i prodaje. Kupuju tiskare i otvaraju knjižare, vjerujući da će im potpuni nadzor nad robom osgurati stabilnije poslovanje. Istovremeno, odnos sa državom svodi se na lobiranje za svoj izdavački program, a na to su svedena i udruženja nakladnika, koja im pri tom samo trebaju pomoći.

Nitko se pri tom ne pita što na sve to kažu oni koji to porezima i na kasama knjižara plaćaju: kupci i čitatelji knjiga? Nije li nelogično da za knjigu izdvajamo sve više, a da ju čita i kupuje sve manje ljudi? Ako nešto ljudima postaje nevažno, nije li glupo da onda za to plaćaju stalno sve više? Što bismo zapravo htjeli, više čitača, ili više knjiga?

Izvor: e - Novine Valerij Jurešić