OTKAZAN KONCERT ALISA KUPERA U BEOGRADU

Nebojša Đorđević    Muzika

Koncert američkog hard rokera Alisa Kupera 4. decembra u Beogradskoj areni neće biti održan, a razlog otkazivanja je “izuzetno loša prodaja ulaznica”, saopštila je večeras promoterska kuća “Lupa”.

“Loša prodaja je jako začudila menadžment Kupera i nas promotere. Očekivano je mnogo veće interesovanje i nije baš sasvim jasno koji je razlog ovako slabog interesovanja. Da bismo najbolje objasnili povod otkazivanja treba reći da je prodato manje od 800 ulaznica, a prodaja je započela pre više od dva meseca”, navodi “Lupa”.
Uz napomenu da 800 prodatih ulaznica nije dovoljno da bi pokrili osnovne troškove koncerta, iz “Lupe” kažu da će njihova kuća snositi sve troškove otkazivanja, pored toga što su unapred platili honorar bendu.
“Izvinjavamo se svim fanovima koji su svoje ulaznice kupili na vreme i nadamo se da se ovakve neprijatnosti neće više ponavljati. Svi koji su kupili ulaznice će od ponedeljka 8. decembra moći da povrate novac na onim prodajnim mestima gde su kupljene”, saopštila je “Lupa”.

Izvor: Blic Online / Beta

SMEH KROZ LAVIRINTE

Mirjana Stanojevi?    Konkursi, Kultura, Vesti

Prva nagrada - karikatura Muhameda Đerleka

PRVA nagrada na 41. konkursu novinske karikature “Pjer” otišla je u ponedeljak u ruke Muhameda Đerleka, za prikaz nekolicine naših sunarodnika koji kroz lavirint, kroz bezizlaz, traže rešenja za svoje muke, igrajući srpsko kolo. Ova, uz još tri nagrađene karikature, čiji su autori Goran Ćeličanin, Sava Babić i Slaviša Ševrt, od ponedeljka je izložena u galeriji “Progres”, gde su na svečanom otvaranju u ponedeljak laureatima uručene plakete sa likom Pjera Križanića i vredne novčane nagrade.

Predsednik žirija i prošlogodišnji pobednik na konkursu koji i u petu deceniju postojanja ulazi kao svakako najugledniji u regionu, pa i šire, Špiro Radulović, otvorio je izložbu rečima:

- Evo nas na kraju još jedne godine u kojoj se, kao i dosad, kroz “Pjera” sumira cela jedna godina, sve naše brige i nevolje, naši uspesi i neuspesi, naši porazi i pobede, stanje nacije i naše okruženje. To po ko zna koji put otvara pitanje smisla karikature, njenog cilja i njenog zadatka. I ponovo - opet po ko zna koji put - daje pravo onima koji veruju da je cilj karikature da postavlja pitanja, a ne da nudi odgovore, kao i onima koji misle kako je jedini cilj karikature da posmatra društvo i postavlja njegovu dijagnozu.

Sto dvadeset jedna najbolja karikatura prispela na ovogodišnji konkurs “Novosti”, uvršćena je u postavku izloženu u “Progresu”, u konkurenciju za nagrade, i u prateći luksuzni katalog. Svečanu atmosferu na otvaranju izložbe upotpunila je muzika u izvođenju “Dua moderato”, a naš vrsni komičar, glumac Boda Ninković, na svoj duhovit način redom je otkrivao nagrađene karikature, svaku od njih proprativši prigodnim komentarom. Na Bodine opaske nadovezivao se Špiro Radulović, pročitavši obrazloženje žirija povodom svake od nagrada, dok je generalni direktor i glavni urednik “Novosti” Manojlo Vukotić četvorici laureata uručio plakete, praćene vrednim novčanim iznosima.

O prvonagrađenom radu Špiro Radulović je, između ostalog, rekao: “Karikatura nudi više značenja. Onima koji su po prirodi optimisti, učiniće se kako Srbi i u svojim najtežim trenucima ne dozvoljavaju sebi da se predaju i klonu duhom, već nastoje da se nekako izvuku, prestroje i pripreme za nova iskušenja. Umereni pesimisti, međutim, zapitaće se otkud Srbi, po ko zna koji put - sa pesmom ili bez pesme - u iznudici, bezizlazu, propasti. A oni treći, pesimisti po zanimanju, zatražiće psihijatrijsko veštačenje!”

Srebrnim Pjerom u ponedeljak je ovenčan Goran Ćeličanin za karikaturu koja, za razliku od prvonagrađene, spada u tzv. novinsku, karikaturu trenutka, komentar na događaj koji je obeležio vreme kada je nastala. “Kada se proda obraz, poručuje autor, ne postoji nevidljiva zakrpa koja prodati deo može nadoknaditi ni ličnosti koja je to učinila - a ona je ovde vrlo prepoznatljiva - vratiti ono što je obraz simbolizovao. Oblik zakrpe, takozvana nezavisna država Kosovo, kolevka srpske samosvesti, državnosti i vere, na najbolji način - jednostavnim lakim crtežom - poentira ovu poruku. Smeh je gorak, ironija naglašena”, poručio je Radulović.

Treća nagrada pripala je Savi Babiću, za karikaturu na temu aktuelnu u svim manje ili više demokratskim društvima, u kojima se građanin - glasač, zaveden obećanjima političara, prečesto na putu do glasačke kutije pretvara u naivnu, poslušnu ovčicu. Žiri koji su, pored dr Radulovića, činili i Aleksa Gajić, Voja Žanetić, Aleksandar Čotrić i Zorica Tomić, naveo je nepretenciozan, sveden crtež protkan smislom za pokret, doziranje atmosfere i plasiranje britke poruke, kao posebne kvalitete Babićevog rada.

Naglasivši da je portret-karikatura likovna forma koja traži savršene crtače, sposobne da u nekoliko poteza naprave pravu studiju karaktera, Radulović je objasnio da “Pjer” i “Novosti” posebnom nagradom za portret zadužuju srpsku karikaturu. “Ove godine najbliži ovom cilju bio je Slaviša Ševrt iz Beograda sa portretom našeg poznatog filmskog stvaraoca Emira Kusturice. Karikaturalna izobličenja, naglašavanje nekih i svođenje drugih elemenata Kusturičine fizionomije, samo je istaklo njegov prepoznatljiv karakter, slobodnu i složenu ličnost”, obrazložio je predsednik odluku žirija.

Radulović je na kraju uputio posebnu čestitku čitaocima “Večernjih novosti” i “konzumentima” ovih karikatura, jer su “svoje čitalačko poverenje poklonili listu koji ume da neguje likovni žanr po kojem je Srbija - jednako kao i po tenisu i šljivama - veoma poznata u svetu”.

MUHAMED ĐERLEK, dobitnik prve nagrade
- NE MOGU da sakrijem zadovoljstvo - zaista sam presrećan, a još mi je draže što sam ovenčan baš zlatnim “Pjerom”. Pokušao sam da karikaturom oslikam srpski narod, taj inat koji su - iako je svojstven i ostalim narodima bivše Jugoslavije, upravo Srbi doveli gotovo do ranga institucije. Predstavio sam srpsko kolo, mada su, ponavljam, u njemu mogli biti i pripadnici drugih bivših jugoslovenskih naroda.

GORAN ĆELIČANIN, dobitnik druge nagrade
- STVARNO sam oduševljen, jer je opšte poznato da je “Pjer” najznačajniji konkurs i najveća izložba karikature u srpskim razmerama, te da praktično predstavlja državno prvenstvo za nas karikaturiste. Drago mi je što je ove godine neko primetio i pohvalio, nagradio moj rad, a posebno mi je drago što je nagrađena karikatura za koju mislim da se pojavila u pravo vreme i na pravom mestu - na naslovnoj strani “Večernjih novosti”, kao specifičan komentar aktuelnog društvenog trenutka.

SAVA BABIĆ, dobitnik treće nagrade
- ZADOVOLJSTVO je i izuzetno velika čast, koja god nagrada da je u pitanju, ući među velike prethodnike nagrađivane na konkursu “Pjer”; i to je, nekako mi se čini, vrh, ne samo na domaćem terenu već i šire. Ja sam iz Loznice, a karikaturu na temu evolucije i glasača inspirisala je upravo naša stvarnost - mi smo u Loznici imali i po šest-sedam puta izbore na istom glasačkom mestu, i nije ni čudo što mi se to zadržalo u podsvesti. Inače, prošle godine sam dobio specijalnu nagradu na konkursu u Rumuniji, posvećenom isključivo temi - izbori i glasanje.

SLAVIŠA ŠEVRT, nagrada za portret
- BIO sam izuzetno iznenađen: upravo sam se vraćao iz pošte, iste one iz koje sam poslao radove na konkurs, kada me sačekala vest o nagradi. Prvi i do sada jedini put sam učestvovao na konkursu “Pjer” pre deset godina, i priznajem da sam verovao da se o nagradama najčešće odlučuje na osnovu nekog minulog rada, što se pokazalo kao pogrešno. Iako radim u ugostiteljstvu, karikaturom i stripom se bavim već dugo i kad god mogu. Radim i portrete, ali i karikature sa političkim komentarom naše stvarnosti.

ROĐENDANSKI KONKURS
PROGLAŠENJU pobednika i uručenju priznanja učesnicima konkursa “Pjer” prethodila je dodela nagrada sa Konkursa karikature organizovanog povodom 55 godina “Večernjih novosti”. Predsednik Upravnog odbora Kompanije “Novosti” Dejan Gajić uručio je nagrade autorima najboljih “rođendanskih” karikatura, koje su takođe izložene u “Progresu”. Prva nagrada otišla je u ruke Novice Kocića, dok su se među dobitnicima trinaest specijalnih nagrada našli i mnogi “stari Pjerovci” ali i neki ovogodišnji laureati. Nagrađeni su Slobodan Srdić, Ranko Guzina, Milorad H. Jevtić, Milenko Kosanović, Goran Ćeličanin, Dušan Ludvig, Dragutin Milanović Gane, Dragan Stojanović, Svetlana Krstić, Aleksandar Blatnik, Špiro Radulović, Jovan Prokopljević i Sava Babić.
Izvor: Večernje novosti M.Mirković

PROPAO “SEVILJSKI BRIJAČ” SA STIHOVIMA LEPE BRENE

Nebojša Đorđević    Kultura, Muzika, Vesti


SPLIT - Redatelj Rene Maurin, gost iz Slovenije, pokušao je taj ljubavni vodvilj prikazati kao nekakvu jako zeznutu suvremenu dramu koja je uz to jako smiješna. U tome mu je nastojala pomoći sama nova ravnateljica Drame splitskog HNK Dubravka Lampalov koja je zajedno s njim tekst adaptirala tako da su u njega ubacili stihove Lepe Brene, Bore Čorbe, dvije psovke, javnu televiziju te riječi mafija i SMS.

Takvu budalastu ideju redatelj je podupro još budalastijom odlukom da se glumci još povrh toga moraju kreveljiti. Tako iz čista mira počnu oponašati Muju iz vica, Jajana iz “Noćne more” te još neke takve likove s govornim ili “zavičajnim” manama. Budući da je posrijedi klasičan tekst, ovakav zahvat na njemu je klasična glupost.

Nenad Srdelić koji igra naslovnu ulogu Bartoloa shvatio je da redatelj ne shvaća da predstava koju radi niti je živa niti je smiješna pa je lukavo zaigrao tiho, gotovo kao da ga nema na sceni, da bi nakon sat i pol uspio narasti do kakvog-takvog smijeha. Predstava, što je možda, uz scenografiju Zlatka Klauzarića Atača, jedina korisna kvaliteta, jest revija mladih glumaca.

U naslovnoj ženskoj ulozi Rozine pojavila se studentica glume Andrea Mladinić. Zvonkog glasa i s tremom skrivenom mladenačkom energijom mlada je glumica uspješno poletjela, pa makar i s ovakvog provincijski zapuštenog aerodroma. Mijo Jurišić u ulozi Figara žrtva je redateljeva nepoznavanja glumaca pa je toga blagog mladića gurnuo u ulogu energičnog zloćka.

Nisu loši kostimi Marije Žarak. Ali, u slaboj su vezi s tekstom, još manje podupiru ideju da bi Figaro mogao živjeti i tu negdje u Splitu. Konačnu negativnu ocjenu predstavi donosi redateljev “egzistencijalizam”.

Akteri, osim što znaju slati SMS-ove i vjerojatno tko je Vanja Sutlić, još i nisu zapravo akteri nego su psihički bolesnici ili pak roboti koji iznose svoje ludilo tako da se ili tresu ili nariču, a neki su odjeveni i opremljeni sjekirama kao mesari. Zašto? Kome je to smiješno, a kome strašno?

Izvor: Jutarnji hr Tomislav Čadež

NAGRAĐEN REČNIK SRPSKOG JEZIKA

Nebojša Đorđević    Kultura, Vesti

NAGRADA „Pavle Ivić” dodeljena je jednotomnom „Rečniku srpskog jezika”, u izdanju Matice srpske, čiji su autori Milica Vujanić, Darinka Gortan - Premk, Miodrag Dešić, Rajna Dragićević, Miroslav Nikolić, Ljiljana Nogo, Vasa Pavković, Nikola Ramić, Rada Stijović, Milica Tešić i Egon Fekete. Ovo je saopšteno u ponedeljak na konferenciji za štampu u Institutu za srpski jezik SANU.

Nagrađeno delo, koje sadrži oko 85.000 reči, razlikuje se od ranijih sličnih rečnika, pa i Vukovog, kako po građi koja se u njemu našla, tako i po leksikografskim postupcima u njenoj prezentaciji. U obrazloženju Odbora Slavističkog društva Srbije, koje je pročitao predsednik Aleksandar Mladenović, ističe se da su isključene sve zastarele reči i njihova značenja, pre svega nefrekventni turcizmi, germanizmi, romanizmi i druge reči stranog porekla. Pojava ovog rečnika predstavlja krupno dostignuće srpske leksikografije i autor se trajno upisuje u istoriju srpske kulture.

Bogoljub Stanković, predsednik Slavističkog društva Srbije je istakao da je ovaj rečnik izuzetno značajan za dvojezičnu leksikografiju i da se prema njemu već radi srpsko-ruski rečnik.

„Rečnik srpskog jezika”, inače, nastao je uz pomoć „Beogradske knjige”, koja je učestvovala u završnoj redakciji ovog izdanja.

Izvor: Večernje novosti

KRITIKA 9: PREDRAG CRNKOVIĆ

Nebojša Đorđević    Knjige

‘Beograd za pokojnike’ je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?

Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost), žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom - u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi - skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane. Međutim, nije to sporno; ionako ogromne količine keša u svim agregatnim stanjima kolaju mekom granicom bez obaziranja na, kaže nam na dječje iskren način glavni junak romana Peđa, “zanavek objavljenu mržnju između dva nekada bratska naroda”.

Ono što je sporno, a postaje svake godine sve očiglednije jest smisao cijelog VBZ-ovog natječaja. Krenulo je odlično i relevantno 2002. s Mlakićevom pobjedom, a pad je počeo već iduće godine s političkim kompromisom: željeni iskorak VBZ-a na srpsko tržište na tron je, uz neupitnog Koščeca, ustoličio i neusporedivo lošiji roman Jelene Marković. Otad je svake godine sve lošije i sve tužnije, uz povremene proplamsaje standardne prosječnosti (Šalković, Bazdulj Hubijar), koji bi trebali predstavljati lošije godine u povijesti nagrade (kao što i Booker ima lošijih godina), a ne njezine vrhunce. Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji, postavlja se jedino moguće pitanje: kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš? Na površinu naše književne močvare svake godine, nekako u ovo doba, nadođe kužan miris neobjavljene regionalne književnosti koji se čuje na kilometre i kao da upozorava: haloooo, već se dugo kvarim i opet vam ponavljam - sve su manje šanse da će ovaj natječaj otkriti novog regionalnog autora sa svjetskim potencijalom koji će objavljivati milijune primjeraka; za VBZ, dakako. Čak dapače - svake godine regionalni pisci pišu sve lošije. Jako bih volio da se varam, no mora da je to smrad od nekog trupla s dna.

Dodatna zamjerka VBZ-ovom izboru je i evidentni nedostatak uredničkog upliva - doima se kao da knjige idu u tisak točno takve kako su stigle na natječaj, tek ugrubo lektorirane, bez imalo uredničkih intervencija. Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice: “Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.” To nije jedini takav slučaj - na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev! Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.


No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana. Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu - nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda. Potom, u bilješci o autoru na kraju knjige Crnković se hvali da piše na više jezika, pritom misleći primarno na srpski i hrvatski, neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).


Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva. Glavni je junak Peđa, Beograđanin neodredive dobi, ali očito u permanentnoj krizi srednjih godina koja se kombinira s onom, i psihički i doslovno, egzistencijalnom. Roman je, bar logikom imena Predrag-Peđa, očito autobiografski (i zato što se drugi sporedni likovi nazivaju tek inicijalima N. ili Đ. - valjda da se pravi ne prepoznaju), ali teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: “Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam”. Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže - prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest. Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: “(…) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti…”


S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda. Međutim, to još nije sve - u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.

Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio. U VBZ-u zaista sjede dobročinitelji, ali ovim trendom za sve će biti bolje da iduće godine nagradu odmah daju u dobrotvorne svrhe, ili da je barem dodijele uvjetno, ako pisac-dobitnik svoj talent potvrdi nekim ozbiljnijim djelom u roku od, recimo, tri godine. Zadie Smith je, primjerice, svojim nedavnim predsjedanjem književnim žirijem i odbijanjem da se dodijeli nagrada pokazala da se i na taj način može poslati željena poruka mladim i nadobudnim piscima. “We could not find the greatness we’d hoped for”, rekla je tom prilikom Zadie. I pogodila točno u metu.

Na kraju, za sve one hrabre i odvažne koji se ne boje suočavanja s ružnom stvarnošću, donosimo i potpuni popis svih osam dobitnika ove književno sve manje relevantne, ali, u doba krize, financijski sve bitnije nagrade, i to kronološki nerazbacano, ali obrnutim redom - služeći se Peđinim rječnikom, kao u Nolanovom Mementu:

2008. Predrag Crnković, Beograd za pokojnike
2007. Svjetlana Gjoni, Nula Nemo
2006. Hrvoje Šalković, Pravi se da ovo nisi vidio
2005. Nura Bazdulj Hubijar, Kad je bio juli
2004. Davor Špišić, Koljivo
2003. Jelena Marković, Escajg za teletinu / Marinko Koščec, Wonderland
2002. Josip Mlakić, Živi i mrtvi

Izvor: Booksa Božidar Pavlović